Razgovarala Vesna Hlavaček, Foto: Marija Đoković, vice.com

Sjećam se s koliko sam oduševljenja sedamdesetih godina prošloga stoljeća pročitala u dnevnom tisku vijest o mladoj obitelji iz Novoga Sada koja je napustila grad i otišla živjeti u prirodi. Muž je sam obrađivao zemlju, žena tkala platno, nisu upotrebljavali novac... Imali su djecu, s kojima su provodili vrijeme u igri, priređivanju predstava... Bili su vegetarijanci...

U sarajevskom Zvonu, od 28. rujna do 10. listopada gostovao je sa svojim likovnim uradcima otac spomenute obitelji, Božidar Mandić, kojega smo zamolili za razgovor.

Sjećam se s koliko sam čežnje razmišljala o načinu na koji ste organizirali život. Što vas je na to potaknulo?

-Porodica bistrih potoka je fenomen koji traje 45 godina u Brezovici, na planini Rudnik. Moram da kažem da je to povijest avangarde alternativnih događanja  i pokreta krajem 20. i početkom 21. stoljeća koja traje, koja je dosljedna i dostojanstvena u početnosti i neizdajstvu ideja sa kraja šezdesetih, kada smo mi mladi – a sada već imamo pristojno godina, povjerovali da svijet može biti bolji.

Kada sam shvatio da hipi pokret 1968. godine vrlo brzo počinje da izdaje, što je općenito sklonost čovjeka i čovječanstva, riješio sam da ostvarim jedan  mikrosvijet, kakav bih ja želio da bude... I, ja mogu danas, u 2021. kazati da nisam izdao ideje i da sam ostvario jednu malu utopiju, koja se zove Porodica  bistrih potoka, na dva hektara, sa pet kuća, od kamena, drveta, blata...ostvario mikrosvijet u kojemu je bilo preko 46 tisuća gostiju 32000 besplatnih obroka, 27500 noćenja, puno razgovora, sesija, dobrote, bijega od progresa, tehnologije i nauke, od genetičke hrane, zavisnosti od novca, uopće od suvremenoga svijeta, za koji se može reći da je pao u progres...

Porodica bistrih potoka je već mali mit i u Srbiji, i na Balkanu, u Europi i planetarni mit, jer – ovdje dolaze ljudi iz Australije, sa Cejlona, iz Južne Amerike, Njemačke, Francuske, itd. Ne dolaze oni kako bi vidjeli neki zanimljiv vrijednosni način života,v eć dolaze jer traže nadu... Znači, Porodica bistrih potoka je emocionalni dom, koji nudi ljubav, radost, revoluciju nježnosti i, nadasve, kultna riječ je zagrljajnost. Uslovno rečeno, to je put koji traje vrlo dugo, za koji se nadam da će se nastaviti, i ne želim puno da govorim o ovih 45 godina, jer, to je povijest koja je dokazala da između ideje i realnog života ne smije postojati jaz. Moram kazati da čovjek nikada nije bliži Bogu nego preko ideje, i dalje, ako je ne ostvari. Tako da Božidar Mandić, Porodica bistrih potoka i hiljade likova koji su ovdje izgradili jednu toplinu naracije, pažljivosti, uvažavanja i dalje traje kao paradigma- da svijet može biti drugačiji i bolji.

Kako su ljudi tih sedamdesetih gledali na Vaše stavove?

-Naravno, ja sam živio u novosadskoj avangardi sedamdesetih, kao što su Tibor Varady, želimir Žilnik,Oto Tolnai,Miroslav Mandić, Slobodan Tišma,Peđa Vranješević, Čedomir Drča, Miša Živanović...itd., znači jedna serija intelektualaca, pjesnika – progonjenih, u čijem sam društvu shvatio da ljepota ne treba da spasi svijet, kako je to govorio Dostojevski, nego mora da spasi...Nauka, tehnologija, religija neće spasiti svijet ali umjetnost bi trebala imati hrabrosti da to učini. Ja sam u toj novosadskoj komuni shvatio da za život i umjetnost postoje samo dvije kapitalne stvari: hrabrost i sloboda.

Poslije 5-6 godina života u Teslinoj 18, koja je kultna zgrada novosadske avangarde, i jednog underground događanja, mlade su hapsili i njih osmero je osuđeno... četvero je išlo u zatvor, četvero pušteno... ali u svakom slučaju sam shvatio da put pojedinca mora uvijek biti u građenju personalnog identiteta i neprestanog obogaćivanja. Tako sam ja 1977. sa svojom prvom ženom i kćerkom od 6 mjeseci došao u jednu napuštenu kuću i tu započeo misiju koja, eto, traje skoro pola stoljeća, a to je da želimo razviti filozofiju zemlje, da nam dom bude otvoren, da se bavimo siromašnom ekonomijom i da se bavimo kreacijom... Znači stvaralaštvom kao činom Božanskog identiteta, kako to i piše u biblijskom djelu, prvoj genezi: I stvori Bog čovjeka po svojoj istovjetnosti. Kada sam to shvatio, dosta neuk i neobrazovan, slušajući svoju intuiciju i instinkte, počeo sam graditi jedan novi svijet, sa ljubavlju i dobrotom, sa istinom i ljepotom, i slobodom.

Osnovali ste komunu Porodica bistrih potoka u koju ste prihvaćali sve one koji su željeli živjeti poput Vas...

-Da, i danas smo u potrazi za kvintesencijom koja čini čovjeka bićevnim, koja ga ne čini robom, nego, naprotiv, čini da se osjeća relevantno u ovom društvu, u ovom vremenu u kojem živi, i u potrazi za odgovorom na pitanje na koje nitko ne zna odgovor – odakle dolazimo, zašto smo se rodili i kada ćemo se preseliti u neki drugi, eterični svijet, za koji nitko ne može ni riječ da kaže... Porodica bistrih potoka se jako bori protiv kemije, plutokracije, informatičke najezde, tehnologije koja je adolescentna znanost koja nema etiku, itd., a koja zagovara harmoniju sa potocima, leptirima, planinama, sa bićima koja u sebi još pamte božansku iskru ili inicijativu. Ja sam čovjek bez imidža, nisam slagao od 1966., borim se za istinu, kritičku misao prije svega prema sebi, a to je – da ne izdam te primordijalne ideje, prve ispravnosti koje su se danas nevjerojatno zamutile u suvremenom svijetu 21. stoljeća, u kojemu korporacije pomiješaju sve, a ništa ne ujedine.

Supruga i odrasla djeca vratili su se u civilizaciju... Vi ne? Bavite se pisanjem, slikanjem... pričajte nam o tome...

-Sada, kada usporedim sedamdesete godine i današnje vrijeme, gotovo je sve isto, jedino što je mnogo veći atak na mene danas jer kapitalizam ne voli slobodne ljude, ne voli misleće ljude, ne voli umjetnost, naprotiv, to su njegovi najveći protivnici. Ipak je nekako bilo benignije tih godina, bili smo možda malo i miljenici... Netko nas je napadao da smo apartni, ali nije bilo ovakvoga napada i želje da se uništi Porodica bistrih potoka kao u posljednjih 10 godina kada su zavladali, uslovno rečeno zakoni kapitalizma koji su zasnovani na egocentrizmu i grubosti, povredi drugoga, a u kojima vlada etika jačega. To naravno nije dobro, jer etika je jača od sile, agresije, itd. Ali očito je da mi prisustvujemo jednom, vremenu za koje Hobsbaum kaže da će naspram 21. stoljeća, Hitler i Staljin biti mala, naivna djeca. Živimo u vijeku u kojemu nema duhovnosti, nema humanizma, a progres je pad čovječanstva. Za Porodicu bistrih potoka ja moram da kažem da bih uvijek živio unazad, ili natrag, kako se zove moja posljednja izložba... Natrag... da se vratimo na trag... Čovječanstvo je izgubilo trag, ušli smo u parobrod nasred oceana, koji nema kapetana  i krmu...