Dnevni.ba - PRELOADER

INTERVJU Dalibor Dado Milas: Carstva, kraljevstva i države dolaze i prolaze, ljudi su oni koji ostaju

26 Svi 2021


INTERVJU Dalibor Dado Milas: Carstva, kraljevstva i države dolaze i prolaze, ljudi su oni koji ostaju

Razgovarala: V.S.Herceg, mostar@dnevni-list.ba

U kolovozu 2014. godine, objavio je da odlazi ne samo iz Hercegovine, nego iz BiH u Austriju, u Graz. Napisao je da ga nitko ne tjera i da se nikoga ne okrivljuje za njegovu odluku. I još se nije vratio, a iako ga nostalgija vuče prema rodnom Ljubuškom i Hercegovini, iako zna da mu je Austrija privremena, još uvijek ne zna kada će se vratiti.

Dalibor Dado Milas, jedan je od rijetkih svećenika kojemu su mladi, u ovom dobu gdje i sami svećenici priznaju da Crkva kaska u koracima s vremenom, doslovno hrlili na razgovore, brojne aktivnosti, rasprave životne, svakodnevne, ali i filozofske, teološke… Danas je profesor studentima i učenicima u Grazu.

Njegov odlazak kojeg je najavio putem objave na Facebooku mnoge je iznenadio, a neke i naljutio jer su smatrali da ih „ostavlja“.

„…mislim da ovo trebate znati. Ja sam odlučio otići. Kažu neki da je pohvalno boriti se protiv vjetrenjača te da je don Kihot moćan i zanimljiv čovjek. Nije. Dok Kihot je psihički poremećena osoba koja je jurišala na vjetrenjače misleći da je nešto drugo u pitanju. Ne želim biti don Kihot, jer nisam puk'o. Barem ne još uvijek. Ja sam definitivno odlučio otići. Ne mogu više biti franjevac i svećenik. Jednostavno nisam više "taj" i osjećam da to nije više moj put. Trebam još napomenuti da odlazim sam, te da me nitko ne tjera. Pokušajte nikoga ne okrivljivati za ovu moju odluku. Što se tiče moje odluke, konačna je. Ja sam umoran i potreban mi je odmak od svega onoga što me opteretilo, odmak od svega onoga što me guši i što mi ne da mira.“, njegov je svojevrsni oproštaj na odlasku iz Mostara.

Ovaj mladi teolog „restartao se“ u Grazu i u intervjuu za Dnevni list kaže da bi možda i ranije otišao „da je znao ono što zna sada“. Iako je u dogovoru za ovaj intervju u nekoliko navrata rekao kako „nema što posebno za kazati“, očito je da itekako ima.

Prije nekoliko godina učinili ste, po mnogima drastičnu, a po nekima dramatičnu promjenu i zaokret. Napustili Mostar i otišli u Austriju. Zašto sve to i biste li to učinili ponovno ili bi ipak nešto promijenili?

-Tu je još uvijek previše emocija koje ću vjerojatno još dugo sam sa sobom prerađivati. No, da sam znao što ću sve proživjeti i doživjeti i da sam znao sve ono što znam sada, otišao bih vjerojatno i ranije. Ali sve se događa s razlogom i sve me dovelo do ovoga sada trenutka. Ne bih ništa mijenjao.   

Već duže vrijeme ste u Grazu, u Austriji. Što ste radili i što sada radite i mislite li, možda, na povratak u Hercegovinu u dogledno vrijeme?

-Imao sam sreću što je ravnatelj doma Grazu u kojem sam proveo svoju prvu godinu nekakvog hibridnog studentskog života par godina kasnije postao novi biskup, pa me par mjeseci nakon svog imenovanja nazvao i predstavio mi idejni projekt jednog odgojno-obrazovnog kompleksa u vlasništvu Crkve u Štajerskoj, kojeg je trebalo reformirati i staviti na noge, u kojem bih ja bio zadužen za strateški razvoj cijelog kompleksa te, pored sve administracije i brojnih sastančenja, za svakodnevni rad s mladim Austrijancima koji pohađaju naše škole i ustanove. Pristao sam bez nekog velikog razmišljanja i nisam se pokajao. Trenutno u svim našim ustanovama imamo oko 2.500 djece, učenika i studenata te 650 zaposlenih. Pored angažmana na kampusu, predajem na teološkom fakultetu u Grazu. Predajem jedan sat tjedno u Biskupijskoj gimnaziji. I pišem. I čekam neke nove projekte i ideje.

Što se tiče povratka, ne znam mislim li se vratiti. Čini mi se da svi mi koji smo iz raznih razloga napustili Hercegovinu potajno sanjamo povratak. Nije to sad nikakva tajna. Pogotovo što sam ja od prvog dana prelaska granice bio svjestan da je moj boravak iz Austriji privremenog karaktera. No pitanje je koliko je moj povratak u Hercegovinu konkretno sada uopće smislen i realan. Iako s Hercegovinom još uvijek imam i više nego dovoljno dodirnih točaka, nisam siguran da bi za ovakvog mene u onakvoj Hercegovini uopće bilo mjesta. Ali nekako mi se čini da je dobro što je tako. Kao što rekoh, sve ima svoje razloge.

Kako je na vaš život utjecala pandemija korona virusa, kako ste provodili dane, kakvo je to iskustvo "novog nenormalnog" utjecalo na vas?

-Meni je onaj prvi lockdown odlično sjeo. Proglašen je tjedan dana nakon obrane mog doktorata i konačno sam imao priliku pošteno se naspavati i odmoriti se od stresa i obaveza. Ali negdje kod Hemingwaya piše da nitko od nas nije otok, izoliran od ostalih ljudi. Već treći dan nakon blokade angažirao sam se oko dostave hrane umirovljenicima, pa mi je postalo kristalno jasno da je onaj lockdown, kojeg sam ja doživio kao luksuz i blagoslov, drugima bio pravi pakao.  

I tijekom boravka ovdje bili ste vrlo angažirani u radu s mladima, a danas ste profesor studentima. Mogu li se povući paralelu i razlikuju li se u stajalištima, pogledima na život i okolinu itd. mladi ljudi u BiH i Austriji?

-Iako sam kao student mislio da ne znam raditi s djecom i mladima, kasnije se pokazalo da mi to jako dobro leži. Kada se sada sjetim svog angažmana s mladim ljudima u Mostaru, zanimljivo mi je da nikad nisam osjećao umor. Stalno sam bio u akciji. Od jutra do mraka. U Austriji je slično, ali puno profesionalnije i vjerojatno pedagoški konstruktivnije. Budući da je riječ o različitim društvenim uređenjima, teško je povlačiti jasne paralele između Austrije i BiH.

No, budući da radim i u srednjoj školi i na fakultetu, mogu lako vidjeti i usput učiti kako funkcionira jedan smislen i odlično uređen obrazovni sustav. Ovdje su djeca, učenici i studenti zaista u prvom planu i sve se vrti oko toga kako mladim umovima omogućiti najbolje moguće uvjete za njihov vlastiti razvoj. Što se samih mladih tiče, razlike neke velike nema. Pored svih tih naših izvanjskih karakteristika, svi smo mi krvavi ispod kože i imamo slične želje, potrebe pa i strahove. Razlikuje nas način realizacije svih tih potreba i želja.

Kao što i sami znate, iz BiH iz brojnih razloga iseljavaju mladi, iseljavaju cijele obitelji. Kako vidite po tom pitanju BiH za jedno desetljeće?

-Nisam demograf i ne baratam statistikama. Mogu samo pretpostaviti da bi ovakav demografski gubitak ozbiljno ugrozio i neke puno razvijenije zemlje nego što je BiH.

Često ponešto napišete i o "političkim fenomenima" u BiH. Je li se išta promijenilo od kada ste otišli? Je li bolje ili gore?

-Promijenila se moja perspektiva. Ostalo je nažalost sve više-manje isto. Identični fingirani sukobi, isforsirani skandali i sve ostale predstave za javnost. Bilo bi odlično kad bi se moglo kazati da je nešto bolje ili lošije, jer to bi bio znak da se nešto miče s mrtve točke. Ovako su ljudi prisiljeni povlačiti se u svoje koncentrične krugove kako bi sačuvali u sebi i ono malo razuma i humora što im je ostalo.

BiH je i pod teretom migrantske krize. Kako na to gledaju Austrijanci?

-Austrija je na početku reagirala jako otvoreno. Puno izbjeglica je primljeno, dobar postotak je dobro integriran. Ima i onih koji su nakon par godina boravka brzo deportirani. Čini mi se da su Austrijanci po ovom pitanju s vremenom postali oprezniji i konzervativniji. Sve je nekako strožije. Pazi se na vlastite granice i tako dalje. Ono što lagano iritira je spoznaja da međunarodni faktori tretiraju BiH kao nekakav rezervat u koji mogu na silu ugurati razne skupine i pojedince koji tu zapravo ne žele biti, a moraju. Trenutna situacija u BiH me već neko vrijeme podsjeća na nadrealnu binu onog Gatalovog proročkog romana „Geto“.

Na svom Facebook statusu prenijeli ste zanimljivu objavu: "Ne treba puno očekivati od naroda koji, kad ga posere ptica misli da to znači sreća". Što očekivati od naroda?

-Ništa. Što se manje očekuje, to se čovjek vjerojatno manje i razočara. Ali kako očekivati nešto smisleno od nečega što je zapravo fikcija? Narod kao narod ne postoji. Čine ga ljudi različitih profila koji i ne dišu, a kamoli da misle na isti način.

Iz perspektive čovjeka koji "u praksi" živi i radi u Austriji i koji je "u praksi" živio i radio u BiH, koje su razlike života u BiH i Austriji?

-Naravno da uređeno društvo veseli i pruža ti mogućnost da svoju energiju usmjeriš na konkretnije i važnije stvari i da se ne sekiraš oko nekih banalnih stvari, ali ne bih idealizirao ništa i nikoga. Riječ je o dva svijeta. Austrija je imala tu sreću i luksuz nekakvog nacionalnog konsenzusa o tome kako bi se ovo njihovo društvo trebalo razvijati. Ne mislim da su Austrijanci išta bolji od nas, ali ih zajednički dogovoren pravni okvir motivira ili tjera da budu što bolji i da grade kvalitetno društvo i državu. BiH je s druge strane tako osmišljena da je nemoguće postići konsenzus o zajedničkom uzgoju paprika, a kamoli nešto drugo.  

Iz pogleda "izvan granica" može li se vidjeti nada za bolju BiH ili još treba pričekati?

-Mislim da ovo ovisi od osobe do osobe. Ne znam kako govoriti o nadi u takvom kontekstu. I da budem iskren, za BiH me boli briga. Kao i za svaku drugu državu ili tvorevinu ovog svijeta, uostalom. Carstva, kraljevstva i države dolaze i prolaze. Sve ovo u što sada polažemo nekakvu lažnu nadu već sutra jednim običnim potpisom može biti dio povijesti. Ljudi su oni koji ostaju. Ako bismo budućnost ovog dijela Europe odlučili, za promjenu, graditi na konkretnim ljudima, možda bismo mogli otkriti nešto što bi nas pozitivno iznenadilo. Neki bi to možda nazvali nadom.  

DNEVNI


U novom broju donosimo

Novi broj

23 Stu 2024

U novom broju donosimo

Novi broj

22 Stu 2024

U novom broju donosimo

Novi broj

21 Stu 2024