Dnevni.ba - PRELOADER

INTERVJU Jelena Kordić Kuret: Identitet se mijenja, iako je uvriježeno mišljenje da je to nešto što je nepromjenjiva stvarnost

14 Pro 2020


INTERVJU Jelena Kordić Kuret: Identitet se mijenja, iako je uvriježeno mišljenje da je to nešto što je nepromjenjiva stvarnost

Razgovarala Vesna Hlavaček

Predstava „Identitluk“ nastala u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, Narodnog pozorišta u Mostaru i Studija za izvedbene umjetnosti, ovjenčana je s osam nagrada na netom završenim 37. Susretima pozorišta/kazališta BiH u Brčkom.  

Prvakinja mostarskog glumišta Jelena Kordić Kuret osvojila je Grand Prix, za najbolje odigranu žensku ulogu. Zamolili smo našu umjetnicu za razgovor.

Komad, nastao prema motivima djela libanonskog pisca Amina Maaloufa "U ime identiteta" osvaja nagrade kamo god s njim pođete. Čemu to, po Vašem mišljenju možete zahvaliti?

-Inicijativa za ovu predstavu je nastala od strane IOM-a. Došli su s prijedlogom našoj redateljici Tanji Miletić Oručević da djelo Amina Maaloufa "U ime identiteta" pokuša staviti u formu predstave, što je ona prepoznala kao potentan materijal za rad. To su naravno podržale i ostale kuće, NP Mostar i HNK Mostar te u suradnji sa Studiom za izvedbene umjetnosti Mostar, odlučili se upustiti u ovakav projekt. Mislim da razlog za ovako uspješnu predstavu leži, prije svega, u činjenici što se bavimo temom koja je vrlo aktualna za našu sredinu a onda i u samoj autorskoj ekipi koja je svojom kreativnošću i potrebom da govore o ovom fenomenu u konačnici iznjedrila likove i samu priču. 

Zanimljivo je da ga autorski potpisuje cijeli ansambl...

-Zanimljivo je svakako, ali nije neobično niti neuobičajeno. Danas, često, možemo vidjeti predstave koje nisu nastale iz klasične dramaturgije već iz istraživačkog rada određene materije kojom se bave. Tako je bilo i s našom predstavom. Djelo Amina Maaloufa nije dramski test nego je pisan u formi eseja i takav nam je poslužio kao inspiracija za sve ono što danas možete vidjeti u toj predstavi. Upustili smo se u jedan, nazovimo to, laboratorij crpeći ideje jedni od drugih i u takvoj vrsti procesa kakav smo imali mi sa "Identitlukom" cijela ekipa je autorski tvorac nastalog djela. 

Koju ste Vi ulogu ponijeli i koji stav o identitetu Vi u komadu zastupate?

-Kad sam već dobila priliku da radim u predstavi na temu identiteta, zanimljivo mi je bilo da istražim profil ljudi za koji smatram da je jako opasan po naše društvo. To je ona grupa intelektualaca koja vrlo uspješno manipulira ljudima jer kao civilizirani, inteligentni i visoko obrazovani ljudi ulijevaju određeno povjerenje i ostavljaju utisak da su sva njihova promišljanja zdravorazumska i naravno, uvijek potkrijepljena argumentima. Oni ne podliježu niskim strastima i nikad ne iznose stav samo na osnovu impresije ili emocije već isključivo na osnovu "činjenica". To što su tako lijepo umiveni ne znači da su i njihovi stavovi ispravni samo nam ih donose u celofanu i podmeću pod cvijeće. Tereza Bevanda Duspara, lik koji igram, predstavlja tu grupu ljudi. Ona je profesorica, znanstvenica i vješto žonglira s povijesnim faktima znajući da pred sobom ima ljude koji joj ne mogu parirati na tom nivou. Ali suštinski ona se ne razlikuje od onih koji su vrlo transparentni u svojim radikalnim stavovima. 

Što privatno mislite o identitetima koje u životu nosimo, za koje se opredjeljujemo?

-Identitet nije jednodimenzionalan. On obuhvaća dijelove koji su naslijeđeni ili dijelove koje biramo. Međutim, mi sami sebe definiramo na način što se pozivamo na jedan vid našeg identiteta, ono što se nama čini bitnim, ali tim shvaćanjem zanemarujemo ostale aspekte. Isto tako, identitet se mijenja, iako je uvriježeno mišljenje da je to nešto što je nepromjenljiva stvarnost. Kontinuitet života utječe na tu promjenu,dakle nova iskustva, drugi ljudi, razni podražaji i naše spoznaje o tome. On ima svoj život,razvija se i mijenja i čini nas takve kakvima jesmo, bez naše velike svijesti o tome. Mi ga osvijestimo tek onog trenutka kad osjetimo da je ugrožen. Problem našeg društva je u tome što naš cjelokupni identitet  stavljamo isključivo na razinu vjerskog i nacionalnog i onda on postaje jedna goruća politička i ideološka tema. Zato na sam spomen riječi identitet mi imamo neprijatan osjećaj, neprijatnu reakciju, kao Pavlovljev refleks. A zapravo bi trebalo biti obratno. Sam pojam bi trebao predstavljati individualnost, posebnost, jedinstvenost, vrijednost... ono čemu, valjda, svi u konačnici težimo. 

Što Vam dobivena nagrada znači?

-Bilo kakva priznanja za naš rad su uvijek dobrodošla. Međutim same nagrade ne bi smjele biti poticaj za sve ubuduće što ćemo stvarati, jer smisao našeg posla ne leži u tome da budemo nagrađeni na kraju radnog dana, već da kroz ovaj vid umjetnosti doprinesemo boljitku svih nas zajedno. Ako nas same nagrade motiviraju na stvaranje, onda se trebamo upitati jesmo li na pravom mjestu. 

Koliko je publika zainteresirana za teatar, unatoč pandemiji?

-Teško je procijeniti u ovim novim okolnostima kolika je zainteresiranost publike jer radimo, naravno, pod mjerama i broj gledalaca je jako ograničen. U tom smislu mi imamo dovoljan broj vjerne publike, zaljubljenika u teatar koji će uvijek iznaći način da nas prate. Zanimanje publike za teatar treba procijeniti u normalnim okolnostima. Nadam da će jednom kad nas ponovno ogrije sunce publika imati potrebu za kazalištem u puno većem broju nego sto je to bilo prije pandemije, jer bez kulture smo ništa. 

Kako i kada ste se odlučili za poziv glumice, čime Vas je teatar osvojio?

-Sad se mogu vratiti na ono pitanje o identitetu. Kroz srednju školu se stvarao jedan aspekt mog identiteta bez moje prevelike svijesti o tome. Imala sam potrebu za nekom vrstom umjetničkog izražavanja i sve nadalje razvijalo se po inerciji. Mene je prije svega osvojila muzika, kao umjetnost koja najsnažnije može doprijeti do pojedinca, a onda sam kroz nju počela otkrivati i druge grane umjetnosti, te tako došla i do teatra. Osjetila sam scenu kao prostor u kome mogu objediniti sve vidove umjetnosti koji mene zanimaju. I nisam pogriješila. 

Gdje ste studirali, kojih se profesora rado sjećate?

-Studirala sam glumu na ASU u Sarajevu u klasi profesora Miralema Zupčevića i kada se sjetim Akademije, prva osoba koja mi je u glavi jest Miralem. Tata po struci. Tako i jest. On je bio onaj koji je uperio prst prema meni i rekao: "Ta mala, ona je talentirana." A ja pojma nisam imala ni što talent znači. Četiri godine nadalje učio me je zanatu, a onda me pustio da dalje idem sama i kroz sve sto sam naučila o zanatu, stvaram. Miralem Zupčevic, naš veliki glumac. 

Koje autore osobito rado igrate?

-Volim da igram različite stilove, pa time i različite autore. Nije mi drago kad se ugnijezdim u jedan fah jer se teško mogu razvijati u glumačkom smislu kada stalno igram "na sigurno". Pokušavam pred sebe stavljati nove izazove i svakim sljedećim procesom naučiti nešto novo, pomjeriti ljestvicu na gore, pa makar i za dlaku. Nije svaki put uspješno, ali mi je važno da ne stojim u mjestu. Ako bih morala izdvojiti autore onda bih izdvojila mlade dramske pisce kojima nije lako, danas, probiti se na scenu i ako mogu utjecati na to onda se trudim da se da prilika upravo njima. Mislim da je to mladim autorima važan poticaj za sve ubuduće što će stvarati. 

Koliko Vam je bliska filmska umjetnost?

-Kao gledateljici, prilično bliska, a kao glumici ne u onoj mjeri u kojoj bih voljela. Film je jedan drugi medij koji je meni jednako uzbudljiv kao i teatar. On ima svoje zakonitosti koje u teatru ne prolaze i obratno. Kada bih imala priliku da radim na filmu koliko radim u teatru, što je potpuno nerealno, onda bih mogla reći da sam se maksimalno ostvarila u svojoj profesiji. Ovako samo čekate priliku da vam se ukaže jer živimo u državi u kojoj filmska industrija praktički i ne postoji. A toliko je potencijala. I ono malo filmova što izbacimo imaju veliki uspjeh, za naše uslove. 

Dobivate puno pohvala za ulogu u filmu "Quo Vadis, Aida"..., koji ste lik ponijeli?

-Evo, upravo ovaj film je ta prilika o kojoj sam govorila. Pošto sam dosta govorila na ovu temu kroz druge intervjue, pokušat ću to objasniti u jednoj rečenici. Veliko umjetničko djelo, koje govori na temu koja je važna kako za naše društvo, tako i za cijeli svijet i ogromna odgovornost prema liku koji sam tumačila jer sam priču jedne od heroina morala ispričati svojim glasom. 

Okušali ste se i kao redateljica?

-Jesam, ali ne bih tome pridavala preveliku pozornost jednostavno jer moje ambicije nisu usmjerene ka tom cilju, volim poziciju iz koje nastupam inače. Ovo je bio jedan izlet u režiju, sticajem okolnosti, jer nismo bili u mogućnosti zbog pandemije, da zovemo vanjske suradnike, pa smo odlučili da vlastitim snagama unutar kuće izbacimo novu predstavu. Ispostavilo se da smo imali kapaciteta i za to jer  predstava dobro prolazi kod publike, a jedan od razloga tome jest što jako rezonira sa vremenom u kojem trenutno živimo. 

Što Vam umjetnost općenito znači?

-Umjetnost mi znači sve. Ne mogu da zamislim svoj život bez muzike, knjiga, teatra, filmova,poezije, svega onoga što u meni izaziva najplemenitija osjećanja zbog kojih želim da budem bolja osoba prema sebi i prema drugima. 

U HNK Mostar započeli ste rad na novoj predstavi?

-Radimo na tekstu "Ja od jutra nisam stao" Une Vizek, jedne od onih mladih autora o kojima sam već govorila. Još je rano govoriti o rezultatu, ali sam proces je jako uzbudljiv i uživam u tome. S obzirom na autorsku ekipu, vjerujem da ćemo u konačnici napraviti jako dobar posao. 

DNEVNI


U novom broju donosimo

Novi broj

23 Stu 2024

U novom broju donosimo

Novi broj

22 Stu 2024

U novom broju donosimo

Novi broj

21 Stu 2024