INTERVJU Maestro don Dragan Filipović: Radnja u filmu 'Maestro' ide u dva smjera koji se dopunjavaju
Razgovarala Vesna Hlavaček
mostar@dnevni-list.ba
U ponedjeljak, 13.rujna, u HDHSK u Mostaru, bit će prikazan dokumentarni film o životu i radu maestra don Dragana Filipovića, svećenika i glazbenika, bez kojega je teško zamisliti glazbeni život grada na Neretvi. Zamolili smo don Dragana za razgovor...
Rođeni ste 4. siječnja 1958. godine u našoj lijepoj Hercegovini. Pa ipak, jeste li ikada mogli sanjati, da će Vas životni put, iz, parafrazirajmo velikoga Ujevića,”malenog mjesta srca Vašeg”, Krehinog Gradca, odvesti u velebni Rim, iz kojega ste se vratili s titulom maestra?
-Ima jedna zgodna izreka u narodu: Čovjek snuje a Bog određuje. Vjerujte da to nisam nikad sanjao ni u snu ni na javi a još manje o tom razmišljao, snovao. Živio sam, igrao se, išao u školu u crkvu, u „malenom mjestu srca mog“, radio i radovao se svakom novom danu kao i sva druga djeca u mom kraju. Znam da sam rado i po cijeli dan pjevao. Mama je znala često nešto otpjevati pa tražila da to ponovim. Maštao sam kako ću biti pilot, nogometaš. No, poslije osmoljetke, roditeljima sam priopćio kako želim poći u klasičnu gimnaziju s nakanom da postanem svećenik. Jako su se iznenadili, ali su me podržali i velikodušno poštivali moju odluku. To njihovo razumijevanje i podrška uz molitvu i poštivanje nikada nije prestalo. Otišao sam u Split a nakon godinu dana prešao u Dubrovnik gdje sam uz gimnaziju učio i glazbu. Nakon mature, gdje sam bio jedini maturant a bilo nas je upisano dvadeset i šest (život donese razne putove), otišao sam u vojsku šesnaest mjeseci. Teološki studij sam nastavio u Sarajevu. Uz to, po preporuci blagopokojnog biskupa Žanića, da se što više obrazujem u glazbi, četiri godine, svaki tjedan po dva puta išao sam na sate prof. Mladenu Stahuljaku i njegovoj gđi. Branki r. Dugan. Bili su to lijepi i plodonosni dani. Puno godina kasnije, sasvim slučajno, sreo sam ih u Splitu na rivi, vraćajući se s Bola na Braču, jer sam tamo predavao na izmještenoj sarajevskoj Bogosloviji. Bili su jako iscrpljeni, potišteni. Iz Sarajeva su izišli, kako su mi rekli, sa nekim židovskim konvojem. Otpratio sam ih na bus prema Zagrebu a onda su išli kćeri u Hamburg. Biskup Žanić me poslao u Rim na studij glazbe. Položivši prijemni, uz šest godina studija, nastojao sam svaki dan svim silama iskoristiti glazbeno bogatstvo Rima i talijanske kulture.
Posvetili ste život Isusu i muzici. Kažu: tko pjeva, dvaput moli?
-Da, izreka je to sv. Augustina. Studirajući teologiju, čovjek odgaja svoj duh, usklađuje život prema nauci koju studira. Za vrijeme studija teologije, izučavaju se i filozofske znanosti, čitaju se autori, sveci koji su imali dodira sa mistikom. Sve to pomaže i u glazbi kako bi čovjek bio introvertiran i iz svoga duha i duše, uz Božju pomoć i nadahnuće, lakše iznjedrio neku melodiju i oplemenio ju logičnom harmonijom. Paralelno sam studirao i magistrirao Gregorijanski koral. Ta glazba je vlastitost Crkve jer je u Crkvi nastala, razvijala se i doživjela procvat. Stoljećima je to bio jedini glazbeni sustav koji je imao svoj repertoar, pismo, semiologiju. Mnoge glazbene forme nastaju najprije u Gregorijanskom koralu. Nezamisliva je moderna europska glazba bez Gregorijanskog korala. Neizmjerno je to glazbeno bogatstvo pisano na starocrkvenim ljestvicama, modusima kojega nazivaju vječnom melodijom.
No, vratimo se filmu… Kako se rodila ideja o snimanju tog filmskoga uradka?
-Slobodno mogu reći da su mladi i oni malo iskusniji, koji su dolazili na probe zborova i klapa, meni bili inspiracija i snaga da idem dalje. I želeći da njima ostane lijepa uspomena na plemenito i odgojno druženje, pozivao sam ljude iz Studija Yoker, Ivana i Zorana da to zabilježe na svojoj kameri u nadi da će nekada lijepo biti sve to vidjeti. /Sjećam se gđo. Vesna koliko ste Vi radijskih emisija snimili i pustili u eter. To su sati i sati. Naravno da je to mladima davalo novi motiv za probe. Hvala Vam/. Spomenuti ljudi iz Studija Yoker, prijavili su ovaj projekt prije dvije godine, u Fondacije za kinematografiju Sarajevo. Dobili su potporu i došli mi reći da bi radili jedan dokumentarac o svemu onome što su godinama snimali. Rekao sam: baš lijepo jer u 2021. godini Akademski zbor Pro musica i ženska klapa Narenta obilježavaju dvadeset /20/ godina postojanja. I tako je krenulo.
Tko je sve sudjelovao u njegovom stvaranju?
-Nakon kratkog razgovora, pozvali smo prof. Dragana Komadinu i upoznali ga sa nakanom. Predali smo mu snimljene materijale kako bi se upoznao s onim što namjeravamo. Želja nam je bila da bude on redatelj dokumentarca, što je, nakon pregledanih snimki, rado prihvatio. Mene je zamolio da napišem scenarij i prezentiram sve onako kako ja to zamišljam.
Vjerujem da ste obuhvatili kamerom puno toga što se odnosi na Vaš skladateljski opus – prije svega nekoliko velikih oratorija? Osvrnite se na neke od njih…
-Dakle, samo Pro musica je imala preko sto četrdeset /140/ nastupa. A tko bi izbrojio tolike nastupe od toliko klapa. Teško je to i spomenuti u jednom dokumentarcu. Npr. u filmu nema da smo imali nastupe u: Rimu, Beču, Parizu, Bruxeles-u, Bleiburgu, Zagrebu, Rijeci, Šibeniku, Zadru, Vukovaru, Vinkovcima, Đakovu, Kotoru... Jednostavno je to nemoguće u pedeset minutnom filmu. Radnja u filmu ide u dva smjera koji se dopunjavaju. Ja govorim o nekoliko bitnih momenata iz života mojih roditelja kao i mene samoga. Dirigenti, glazbenici, solisti tj. pjevači bilo iz zborova ili klapa, govore o glazbi, pjevanju i svom doživljaju svega onoga što smo radili i zajednički prošli. Od dirigenata, tu su: Alan Bjelinski, Hari Zlodre, Robert Homen, Mladen Tarbuk, Damir Bunoza, Pero Šiša, biskup Ratko Perić... Govore o Drugom uskrsnuću, Mojsiju, Via crucis, Galiotova pesan, Dona eis Requiem, Miserere nobis, Rijekama kraja moga, Divi Grabovčevoj, Poemi o Vukovaru i td.
Često ste nalazili inspiraciju u djelima naših pjesnika?
-Živimo u području koje je jako tegobno i protkano bremenitom poviješću. Mnogo je naših pjesnika koji su živjeli u različito vrijeme, ali su ih mučila ista pitanja te progonila ista mukotrpna povijesna zbilja. I mi u ovo, recimo novije vrijeme, proživljavamo sličnu tegobnu i turobnu povijesnu zbilju. Toliko puta je naš narod započeo radosnu žetelačku pjesmu, koja je bila kao igra a završila ko' plač. Stoga je uvijek i kod mnogih naših pjesnika, lako naći stihove koji pjevaju, opisuju i oplakuju istu tematiku. Zbog svega toga bih rado uzeo stihove naših pjesnika, koji su za svako vrijeme, kako bih pretočio u note vrijeme u kojem živim. Trudio sam se da ne prođe nezabilježeno ono što mene i moj narod u sadašnjem vremenu i u ovom podneblju dira i okružuje.
Utemeljitelj ste i voditelj Akademskoga zbora “Pro musica”, s kojim ste postigli uspjehe nastupajući i u prilikama kada je Papa Ivan Pavao II posjetio BiH…, pa i u inozemstvu…
-Da. Želja mi je bila, kad sam došao u Mostar 1993. osnovati jedan zbor koji će pjevati zahtjevnije stranice glazbene literature, kako svjetske tako nacionalne i crkvene. Hvala Bogu to se ostvarilo sa zborom Pro musica. Stoga, evo samo nekoliko naslova: W. A. Mozart – Vespere, Requiem, Krunidbena Misa. Vivaldi – Gloria. Haydnova Misa brevis. Verdi – Mesa da Requiem, Bethoven – IX sinfonija te mnogi drugi oratoriji te manje glazbene forme od Dvoraka, Schuberta, Bacha, Cesar Francka, Haendla... Sve u svemu Pro musica je u ovih prošlih dvadeset /20/ godina opravdala svoje postojanje. Za vrijeme posjeta Pape Ivana Pavla II Banjoj Luci , pjevalo je dvadeset i četiri zbora /24/ tj. devetsto pedeset pjevača /950/. Taj ponos, zanos, euforija... bili su neponovljivi.
S tim zborom snimili ste i četiri CD-a zborske glazbe?
-U snimanje nosača zvuka, uključeni su i drugi zborovi kao što su: Marija, Gaudeamus i sve klape. Također smo zajedno nastupali u preko dvadeset Božićnih koncerata, Uskrsnih, Korizmenih, koncerata u povodu Dana Mrtvih, šest puta smo otvarali Dubrovačke ljetne igre, više puta nastupali na manifestaciji Večernjakov pečat.
Skladali ste operu o Divi Grabovčevoj. Na kakav prijem je naišla? Gdje ste ju izvodili?
-Kako sam radio u Srednjoj glazbenoj školi Ivana pl. Zajca, godinama sam vodio učenike na opere i koncerte u Split. U sebi sam razmišljao kako bi to bilo lijepo da naši domaći pjevači izvedu jednu operu. I eto, dogodila se Diva Grabovčeva. Bilo je puno, puno rada, truda, vježbe, dugih i iscrpljujućih proba. Bilo je i podapinjanja. Ali, hvala Bogu, izveli smo je. Mogu reći da smo i uspjeli. Jer nije bilo lako, da pojednostavim, pjevačima uskladiti scenski korak a znamo da im je to bio prvi put. I ovim putem svima čestitam i svima zahvaljujem. Diva Grabovčeva je izvedena u Mostaru tri puta, u Dubrovniku jedanput ali koncertno. I jedanput u Zagrebu, nezaboravno za sve nas u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Svaka izvedba je bila maksimalno posjećena.
Osnovali ste nekoliko muških I ženskih klapa…
-Mnogi mladi ali i oni malo stariji, htjeli su se okušati u klapskom pjevanje. Nisam im to uskraćivao nego svesrdno pomagao. Bilo ih je dosta. Speranza, Narenta, Cantus, Ero, Krš, Drača, Bura Mostar, Bura Čitluk. U Čapljini: Herceg, Neretva, Ardea, komorni zbor sv. Franjo, klapa Amo ća i td.
Surađujete s našim glasovitim glazbenicima?
- Od vremena do vremena za zahtjevnija djela zovemo gosta dirigenta. Već sam gore neke spomenuo. Surađivali smo i sa Nikicom i Stipicom Kalogjera, Normanom Widjajom, Tomislavom Facinijem, Igorom Tatarevićem, Fedorom Vrtačnikom, Julijom Marićem, Dariom Vučićem, Filipom Pavišićem i dr., ali i mnogim solistima kako domaćim tako i inozemnim.
Ne smijemo zaboraviti Vaš pedagoški rad…
-U glazbenoj školi Ivana pl. Zajca u Mostaru predajem dvadeset i petu godinu. Lijepo je ali u prvom redu je odgovorno, raditi sa mladima i izvoditi ih na pravi put, kako bi se mogli ostvariti, i tako pronašli svoje mjesto pod ovom nebeskom kapom.
Radite li trenutačno na nekom novom djelu?
-Nedavno sam završio jedno glazbeno djelo za solo, zbor i veliki orkestar. Pisano je to s namjerom za jedan veliki događaj. Čekam natječaj. Neka to bude za sada mala tajna.
Odlikovani ste Redom hrvatskog pletera – koliko vam znači to priznanje?
-Znači mi jako mnogo. Ali to zahvaljujem svim pjevačima, glazbenicima. Jer da nije njih ne bi bilo ni djela i ne znam kako bih svoj rad pokazao. Stoga im od srca zahvaljujem. Jer koliko je to moje odlikovanje, toliko je i njihovo. Posebice zahvaljujem gosp. Mariu Glibiću, koji je moj, odnosno naš rad opisao i prezentirao komisiji koja dodjeljuje odlikovanja. Hvala svima.