Razgovarala: Vesna Hlavaček

U četvrtak, 8. listopada, u 20 sati, na sceni HNK u Mostaru održat će se promocija knjige kratkih priča mlade spisateljice Magdalene Blažević, naslovljene „Svetkovina“, tek objavljene u nakladi ugledne zagrebačke “Frakture“. Tim povodom smo zamolili Magdalenu za razgovor.

Ono čime ste mene kao čitateljicu osvojili ritam je Vaše rečenice. Svaka priča kao da je malo glazbeno djelo.

-Kratke prozne forme su vrlo zahtjevne, na ograničenom prostoru morate ispripovijedati priču kojoj ništa ne smije nedostajati, čitatelju mora biti jasna i već prvim ulomkom ga osvojiti atmosferom i potpuno ga uvući unutra, ali ne smije imati ni viškove. Svaka riječ u rečenici mora imati svoju funkciju. Pritom mislim i na značenje i na ritam. Najbolji test za napisani tekst jeste čitanje naglas. Svako pogrešno mjesto tada škripi i zapinje tako da je jasno na čemu još treba raditi. Međutim, nije dovoljno imati besprijekoran jezik, nikog ne zanimaju vaše lijepe rečenice ako pritom nemate dobru priču. Tek kad se to dvoje ujedini onda se može govoriti o uspjelom tekstu. Ritam koji ste spomenuli ima mnogo veze i s atmosferom prema kojoj čitatelj određuje način na koji će priču pročitati. Tu svakako autor igra veliku ulogu izborom riječi, ali ja vjerujem da priča uistinu postoji tek kad je pročitana i kad se nastani u nečijem umu. Mnogo je interpretacija iste priče, ona kod različitih čitatelja izaziva različite emocije ovisno o njegovim iskustvima i mogućnostima da se identificira i prepozna u tekstu. I to je jedna od uzbudljivijih momenata u književnosti.

Nakon toga, briljantan je Vaš osjećaj za jezik. Gotovo kao da čitamo poeziju u prozi...?

-Ovo se pitanje nadovezuje na prethodno. Ritam i jezik neodvojivi su. 

Svoje teme kao i jezik svaki autor nosi u sebi tako da kad sam počela pisati nije bilo dvojbe na koji će način biti ispripovijedane priče iz “Svetkovine”. O ekonomičnosti rečenice mnogo učim od pjesnika i trudim se čitati što više poezije. Poezija me potiče da stvaram nove metafore i neobične sintagme koje će u čitateljevoj svijesti izazvati emocije i slike koje su oduvijek u njemu, ali ih nije bio svjestan. Ja sam kao čitateljica ovisna o tome. Tragam za tekstom koji će me dotaknuti na nove načine, što intenzivnije to bolje. Usporedila bih to sa zaljubljenošću  i ushitom koji osjećate i koji želite zauvijek zadržati.

A onda nas ostavi bez daha vaša iskrenost.  Nesuzdržanost...

-Književnost ne poznaje suzdržanost. Ako niste spremni raskopati sve oko sebe, skinuti sa sebe i drugih sve slojeve onda nema smisla ni pisati. Suzdržanost vodi osrednjosti i bljutavosti, a toga se u životu najviše bojim. Prema svojim junakinjama, kao i prema sebi sam nemilosrdna što znači da bih u književnom tekstu priznala sve ono što bih sakrila u stvarnom životu, najmračnije misli, osjećaje, tajne. Samo tako mogu nastati živi likovi s kojim se možete identificirati. Svoje junakinje razumijem i suosjećam s njima i kad čine užasne stvari. Književnost je mjesto istinske slobode i postala sam opsjednuta idejom da mogu stvoriti svjetove u kojima će sve biti onako kako želim. Na izbor tema i atmosferu priča najviše je utjecalo mjesto mog odrastanja. Bosansko selo, magloviti i tmurni krajolici, istovremeno lijepi i zloslutni. Strašne priče o kojima slušam od djetinjstva - o zlostavljanju žena, preljubnicama, čedomorkama, samoubojicama postale su dio “Svetkovine” i one su mi otvorile vrata svijeta koji je čista magija. U pričama koje će biti dio druge zbirke posvetila sam se dječjoj perspektivi koja je vrlo zahtjevna, ali koja autoru omogućuje da zagazi u svijet dječjih strahova i fantazije. Neopisivo uživam u tome. 

Pišete isključivo o sudbini žene u patrijarhalnom društvu. O njezinoj patnji i pokojoj radosti. Zašto je samo žena i njezina sudbina tema vaših priča?

-Zbirka nosi naslov prema jednoj od nježnijih priča, ta nježnost je, dakako, samo privid. Ispod nje su zatomljeni tuga, nesreća, želja za ljubavlju i dodirom. Junakinja priče je nesretno udana žena koja se preko dana bavi kućanskim poslovima, brine se za dijete i muža i čeka da padne noć. Tada, kad sve utihne, ona priziva svoju ljubav, muškarca koji postoji samo u njezinoj glavi i osmišljava najljepše scenarije njihovih susreta. To je njezin način da preživi. I u tim fantazijama gdje može dobiti sve što želi ona traži začuđujuće malo. U naslovu zbirke krije se ironija jer su životi junakinja sve osim svetkovina, one se bore s okrutnom seoskom svakodnevicom gdje se stroga pravila i očekivanja u sukobu s njihovim željama. Iako su svjesne da ih za svaki prijestup očekuje stroga kazna, želja za ljubavlju i ono nagonsko u njima mnogo je jače od društvenih konvencija. “Svetkovina” govori o ženama koje su se prepustile ljubavi, preljubu, uzele su nešto što im ne pripada i svaka na svoj način podnosi posljedice. U svijetu u kojem su smještene priče posljedica takvih postupaka često je neželjena trudnoća koja je u to vrijeme za ženu ravna smrtnoj kazni. Svjesne su da će ih odbaciti i obitelj i zajednica i tada kad su stjerane u kut postupaju na način na koji nisu bile svjesne da su sposobne. Brojne su priče o ženama koje su si zbog neželjene trudnoće oduzele život, umorile su dijete ili odlučile podizati dijete bez oca što je u to vrijeme bila sramota. Fascinirana sam tim pričama

Jednom ste izjavili kako se fikcija i fakcija isprepleću u Vašem djelu. Ipak,Vaš uvid u ženske sudbine toliko je dubok i zreo, da nas navodi na pomisao kako ste bili svjedokom mnogim događanjima i psihološkim previranjima o kojima pišete.

-U književnosti je teško razgraničiti fikciju i fakciju, ne vidim smisla u tome, ono što je važno je dobro ispripovijedana priča. Istina je da su mnoge priče nastale iz razgovora koje sam vodila sa starijim ženama iz sela koje danas mnogo opuštenije govore o svojim i tuđim sudbinama, o iskustvima kakva su nama danas nezamisliva.  Iz takvih razgovora dobijete sirove činjenice, sate i sate snimljenog materijala iz kojeg trebate odabrati onaj od kojeg može nastati književni tekst. Te su činjenice samo poticaj za izmaštavanje priče i likova koji će oživjeti pred čitateljem. Nekoliko je priča iz “Svetkovine” koje tematiziraju intimna, osobna iskustva, ali jednom zapisan tekst automatski postaje fikcijom. Stvarnost ne postoji ni u sjećanju ni u tekstu. 

Od kada je književnost Vaša opsesija?

-Čitanje je dio moje svakodnevice od prve školske lektire. U ratu smo mnogo čitali jer nije bilo struje, time ni radija, televizije… U kući u kojoj smo živjeli u izbjeglištvu nije bilo nijedne knjige i netko je s ratišta iz nečije kućne biblioteke donio knjigu nagorjelih korica - riječ je o knjizi “Zarobljenici” Lajoša Zilahija, koju sam čitala nekoliko puta i to je prva knjiga za odrasle koju sam pročitala. Bila sam fascinirana ljubavnom pričom Petera i Miet, i ta knjiga mi je posebno važna. I danas mi je na polici. Kasnije, kad smo se vratili kući čitala sam Zagorku, sve su djevojčice u selu čitale Gričku vješticu, Gordanu... to je bio predivan bijeg u fantaziju - dvorske spletke, fatalne ljubavi, smrti… Naša svakodnevica nije mnogo nudila- razrušeni grad, umorni ljudi, siromaštvo. Kasnije sam čitala Andrićeve ženske priče : Mara  Milosnica, Anikina vremena, Gospođica... Svjesna sam da ih tada nisam mogla razumjeti kao danas, ali oduvijek uživam u dobroj književnosti. Danas čitam koliko mogu i kupujem mnogo knjiga.   

Odrasli ste u Žepču, danas živite u Mostaru. Već ste nagrađeni za svoje priče, koje su i prevedene na nekoliko jezika?

-Da, odrasla sam u selu pored Žepča i to je u potpunosti odredilo moj identitet. Taj mali svijet omeđen s jedne strane šumom, s druge prugom poljem i rijekom jedini je istinski moj i iz njega crpim sve ono o čemu pišem. U Mostaru živim dvadeset godina i tu su mi se dogodile važne i lijepe stvari tako da danas Mostar smatram svojim gradom, ali nikad nisam pisala o Mostaru i o njegovim stanovnicima jer ne osjećam da imam pravo na to. 

Već prve objavljene priče privukle su pozornost čitatelja i izdavača tako da sam vrlo rano dobila nekoliko ponuda za objavljivanje zbirke. Odabrala sam Frakturu jer je jedna od najboljih izdavačkih kuća u regiji.  Neke od priča nagrađene su na natječajima za kratku priču i prevedene na engleski, ruski i makedonski.

Urednica ste kultnih „Strana“...

-Stranama sam se pridružila prije dvije godine na poziv Senke Marić i Srđana Gavrilovića. Odlično surađujemo kao tim i svakodnevno objavljujemo poeziju, prozu, književnu kritiku… Pristiže nam mnogo tekstova koje svakodnevno iščitavamo i pravimo selekciju onoga što će se naći na portalu i onoga što moramo odbiti. Objavljujemo renomirane autore, ali i one koji su tek počeli pisati i traže prostor da se predstave čitateljima. 

Što Vam znači umjetnost kojoj ste posvećeni? Zašto pišete? 

-Pišem iz potrebe, sanjam o tome da ću jednom živjeti od pisanja. Zasad je to, nažalost, nemoguće. Vrijeme koje provedem čitajući i pišući smatram dragocjenim i pokušavam osloboditi što više vremena za te dvije stvari. Svjesna sam da nešto drugo mora trpjeti, ali s tim sam se pomirila.

Koliko se danas čita općenito proza, koliko poezija?

-Čita se i jedno i drugo. Poezija ima prednost pred prozom na društvenim mrežama jer stane na “zid” i brzo se čita dok se, barem tako kažu izdavači i knjižari, bolje prodaje proza, i tu roman ima prednost pred kratkom pričom. I audio knjiga postaje sve popularnija. I ja, kad sam umorna, pred spavanje umjesto čitanja odaberem slušanje. Kod nas se nedavno pojavila aplikacija book&zvuk preko koje se mogu kupiti audio knjige. 

Koje autore Vi rado čitate?

-Ovdje nemamo dovoljno mjesta da napišem što i koga sve rado čitam. Vrlo često se vraćam klasicima, neke dijelove Majstora i Margarite čitam bezbroj puta, Anu Karenjinu, Madame Bovary, Therese Raquin… Pratim suvremenu našu književnost : čitam Kristijana Novaka, Damira Karakaša, Julijanu Adamović, Miljenka Jergovića, Moniku Herceg, Olju Savičević, Ivanu Šojat, Senku Marić, Tanju Stupar Trifunović, Lejlu Kalamujić, Josipa Mlakića, Rumenu Bužarovsku, Mašu Kolanović, Nedžada Ibrahimovića, Faruka Šehića, mnoge autore i autorice koji još nemaju knjigu, ali objavljuju odličnu poeziju i prozu na portalima i časopisima. Obožavam rusku književnost, rado čitam Ljudmilu Petruševsku, Ljudmilu Ulicku, Tatjanu Tolstoj, Jevgenija Vodolazkina, Svetlanu Aleksievič, Mihaila Šiškina…