Razgovarala:V.S.Herceg
mostar@dnevni-list.ba

Rezidencijalni biskup mons. dr. Franjo Komarica biskup Banjalučke biskupije je od 1989. godine, od vremena najtežih i najdramatičnijih godina i oružane agresije na BiH.
Kako se, između ostaloga, može pročitati na službenoj stranici Banjalučke biskupije, tada su zlostavljana i od srpskih snaga ubijena sedmorica svećenika i jedna redovnica, nekoliko je svećenika jedva preživjelo zlostavljanje, brojne crkve, kapelice, župne kuće i samostani srušeni su ili teško oštećeni, dvije trećine vjernika prognano je i nikada se više nisu vratili, nekoliko je župa posve ugasilo, a u drugima je ostalo tek po nekoliko desetaka ili stotina vjernika.
Od 130 000 katolika, koliko je u biskupiji živjelo 1991. godine, danas ih je nešto manje od 40 000. Unatoč svemu biskup Komarica se neumorno trudio oko očuvanja mira, poticao brojne mirovne inicijative s državnim i crkvenim prvacima, kad je rat izbio, trudio se oko ponovne uspostave mira, po prestanku rata borio se za povratak svih prognanih na svoja ognjišta, neumorno se zauzimao za dostavu humanitarne pomoći svojim vjernicima, ali i svima drugima, koliko je to bilo moguće, brine se za obnovu obiteljskih kuća, ali i crkvenih objekata, od kojih su mnogi građeni posve od temelja.
Uvijek je bio glas prognanih i obespravljenih, nije se utišavao, a to je, kako smo svjedočili godinama, često prešućivala i nekolicina hrvatskih političara, dok je od službene vlasti RS-a doživljavao ušutkivanje, pa čak i prijetnje. Biskup Komarica postao je glas svih obespravljenih i to ne samo Hrvata u RS-u. I sada, iako narušenog zdravlja, nastavlja istim putem.
Vrijeme je Uskrsa s kojim se obnavlja i nova nada za Čovječanstvo. Kako vratiti nadu ljudima, posebno u ovo teško vrijeme, suočeni sa strepnjom od sutrašnjice, ekonomskih, političkih i svakih drugih previranja?
-Kršćanin, odnosno. katolik bez nade se doista mora iskreno zapitati – je li to on doista! U naše duše – kao vjerujućih ljudi, duboko je ucrtano uvjerenje – da Bogu ništa nije nemoguće. Utjelovljeni Sin Božji, uskrsli Isus Krist je osnovao na zemlji svoju Crkvu i neprestano je uzdržava kao zajednicu vjere, nade i ljubavi kao vidljivi organizam po kojemu i na sve druge ljude razlijeva istinu i milost. Tko se istinski trudi oko svog življenja na zemlji, kao Božjeg ljubljenog stvorenja, on će u sebi imati i krepost, vrlinu kršćanske nade. A ona će ga poticati da se, u osmišljavanju života na zemlji i u postizanju vječnog života, za koji je stvoren svatko od nas, ne oslanja ni na svoje osobne sile niti na neke čisto materijalne kratkoročne sile i siledžije, nego na pomoć Onoga u čijoj se vječnoj ruci nalazi sav svijet pa i svaki od nas.
Čovjek suvremenog doba suočava se s mnogim izazovima, brzina i nemilosrdnost borbe za životom čine ga otuđenim i od obitelji, prijatelja… Kakve savjete dati suvremenom čovjeku?
-Moglo bi se dosta toga navesti što bi moglo zacijelo mnogima pomoći. Ja bih naveo nešto što mi se čini prvim, ali bitnim korakom. Treba i suvremeni čovjek sebi nužno postaviti pitanje: Zašto sam ja uopće na svijetu? Od pravog, istinskog odgovora na to pitanje ovisit će i odgovori na brojna druga pitanja glede svega onoga što vi navodite u svom pitanju. Svaki kršćanin bi morao znati taj odgovor – još iz svojih djetinjih dana od svojih roditelja i starijih: Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, da Ga ljubimo, da Mu služimo i tako u Nebo dođemo!Nije mi poznat ni jedan točniji, kompletniji i zadovoljavajućiji odgovor!
Možda ćete se složiti, danas su posebni izazovi na mladima, iseljavaju u potrazi za zaposlenjem i boljim životom i mogućnostima, nego što imaju u domovini. Što im savjetovati, što im kazati?
-I današnji mladi ljudi nose sebe sa sobom – kamo god pošli. I oni imaju brojna pitanja i traže zadovoljavajuće odgovore – također i o smislu, o svrsi i osmišljenju svoga zemaljskog života. To ih neće mimoići ni u tuđini. Iskustvo mnogih svjedoči kako je vrlo često slučaj da se ljudi u tuđini izgube glede osmišljenosti svoga života, pa i u slučajevima kada si mogu priuštiti više materijalnog užitka i blagostanja nego u rodnom kraju. Treba i takvim mladima, koje spominjete u pitanju, dobro staviti na srce da je Bog – Stvoritelj, Spasitelj i najdragocjeniji i najpouzdaniji prijatelj i pomoćnik čovjeka prisutan i u „tuđini“ – da za njega nema tuđine niti tuđinca. Neka računaju svakako s Njime, jer ako Bog fali, onda će sigurno faliti, nedostajati puno toga i to onoga najvažnijeg.
Papa Franjo inzistira na ljudskom bratstvu, povezivanju svih ljudi kao braće. Međutim, svjesni smo da smo daleko od toga. Kako na tome raditi u ovom vremenu stalnih političkih izazivanja netrpeljivosti i mržnje?
-Papa zastupa objavljenu Božju istinu i o Bogu i o čovjeku; o Bogu kao Stvoritelju i Otkupitelju cijelog čovječanstva i o čovjeku, koji je Božje ljubljeno stvorenje bez obzira iz kojeg je plemena, naroda, rase, klase, vremena i podneblja. A političara ima koji, u svojoj kratkovidnosti i uskogrudnosti, zavedeni od Zloduha, protivnika i Boga i čovjeka, nastoje u svom kratkom vremenu i ograničenom okruženju, preuzeti ulogu Svemogućega Boga. Vjere u Boga bi nužno morale spajati međusobno ljude, pa i političare, a nikako razdvajati. Doživjeli smo na vlastitoj koži, i još uvijek doživljavamo, kako dramatično i dalekosežno je ugrožen čovjek, ako se Boga prezre i sebe samoga stavi na Božje mjesto. Nisu takvi negativci i destruktivci najkrivlji što imaju i previše moći i utjecaja, jer su im to omogućili i omogućuju i oni koji za sebe tvrde da su konstruktivci, da su čovjekoljupci, da su istinski vjernici u jedinoga, nama ljudima objavljenog Boga. Njih treba uporno poticati da budu istinski, vjerodostojni i da se u takvom stavu ne umore.
Vi, kao brižni pastir Hrvata-katolika u Republici Srpskoj postali ste svojevrsni njihov glas. Gdje su danas Hrvati Republike Srpske?
-Moram, po tko zna koji put tijekom svih ratnih i poratnih godina, i vas ispraviti: ja nisam zastupnik Hrvata, nego katolika također i onih koji nisu Hrvati, ali i svih drugih ljudi koji mi se obraćaju u svojim raznovrsnim mukama i problemima, pogotovo u svojoj predugotrajnoj obespravljenosti. To je uostalom zadaća Kristove Crkve. Svim službenim predstavnicima hrvatskog naroda s područja entiteta Republike Srpske, političkim, intelektualnim, privrednim, kulturnim – sadašnjim i bivšim, dobro su poznate fatalne nepravde učinjene nad njim, kada su ovdašnji Hrvati kao dio svoga naroda, koji je stoljećima nazočan na ovim prostorima, bez njihova pristanka, bezočno „prodani“ – žrtvovani, sve do njihova potpunog istrebljenja. Vjerujem da je ogromna većina tih nasilno prognanih u novim životnim sredinama sa svojim ispravnim načinom života usrećila te nove sredine, a ovdje se njihov nedostatak itekako osjeća.
Kakva budućnost je pred Hrvatima-katolicima u Republici Srpskoj?
-Svi smo mi u Božjoj ruci. Bog sa svakim od nas kani dobro i spreman je dati brojne svoje darove svakom tko je spreman sa zahvalnošću ih primiti.
Unatoč narušenom zdravlju nastavljate ispunjavati svoje svećeničke obveze. Kada biste se osvrnuli na svoj dosadašnji životni put, što smatrate da ste učinili dobro, a što ste trebali učiniti više?
-Zahvaljujem Bogu, darivatelju svakog dobra, što mi je trajno pomogao da budem njegov suradnik. On, a ne ja, učinio je sigurno brojna djela mojim suvremenicima. Želio sam često više i trebao učiniti više, ali nisam nažalost mogao, što zbog vlastitih slabosti, a što iz nerazumijevanja onih koje sam molio za pomoć. Molim Boga da nam se svima smiluje!