Razgovarala Vesna Hlavaček

Naš sugovornik u povodu najvećeg kršćanskoga blagdana – Uskrsa bio je i msgr.dr.Tomo Vukšić, nadbiskup koadjutor Vrhbosanske nadbiskupije.

Msgr. Vukšiću, najradosniji kršćanski blagdan osjenčen je danas i tugom jer ga slavimo u jeku pandemije koja odnosi naše najdraže. Jeste li se Vi oporavili od Covida-19?

-Oporavio sam se dobro. A nije bilo nimalo bezazleno, jer se radilo o obostranoj infekciji pluća. Tako je glasila dijagnoza. I još jednom želim zahvaliti svima koji su telefonirali, zanimali se, a osobito onima koji su molili,liječnicima i dragom Bogu. Istina je da ćemo i ove godine slaviti uskrsne blagdane u sjeni opasne zaraze, zabrinutosti za zdravlje i opasnosti od osiromašenja mnogih pojedinaca i cijelih društava. No, sigurno je da će doći „uskrs“ također iz ove pandemije, jer će se dragi Bog poslužiti, i već se poslužio, pameću i sposobnostima odgovornih i pametnih ljudi, koji su našli lijek i za ovu bolest. Ipak, najteže je onima koje je smrt rastavila od njihovih najdražih. Prestanak njihova zemaljskoga života je gubitak koji uvijek ostavlja duboku bol. No smrt od Covida-19 ili nečega drugoga, kao pojava, je trajan virus, čak pandemija koju nitko ne može spriječiti ili zaustaviti. Jedini lijek s trajnim učinkom protiv bola od virusa smrti je Isusovo uskrsnuće. Zato i ove godine naša radost je velika, a utjeha još veća, jer, kako piše sveti Pavao, Isus je po svom uskrsnuću „prvina usnulih“. To jest, Isus je prethodnik svih koji će usnuti, umrijeti,jer je svima otvorio vrata života u vječnosti. Vjerujemo, naime, u uskrsnuće tijela i život vječni. Uskrsnuće svoga tijela i svoj život vječni.

No, ovi teški dani otkrili su mnogima i radost susreta…

-Susret je u svakom smislu vrlo intenzivna i vrlo korisna stvarnost kad god se dogodi. Ako je shvaćen u pozitivnom smislu, uvijek je prožet uzajamnim poštovanjem. Posljedica je solidarnosti i brige, mjesto gdje se rađa i hrani prijateljstvo. A to vrijedi osobito kad se susret u tom obliku dogodi u teškim trenucima bilo koje osobe. Te se trenutke pamti i takve prijatelje se ne zaboravlja. Susret je drugo ime za iskreno prijateljevanje i pomaganje. I vrlo je koristan lijek protiv osjećanja ostavljenosti i samoće. U tom smislu ovo vrijeme ugroze je velik dokaz koliko je to istina.

Pada mi na pamet Vaša knjiga “Mi i oni – siguran identitet, pretpostavka susretanja.” Podsjetite nas na njezin sadržaj…

-To je knjiga, koja je objavljena prije podosta godina, a bavi se pitanjem odnosa i susretanja između različitih kolektiviteta, naroda i vjerskih zajednica. Na tu temu knjiga gleda, naravno, iz perspektive katoličke teologije, ali ne samo. I razmatraju se ti odnosi na razini cijele opće Crkve, ali također u BiH.

Prijateljsko susretanje je moralna obveza i cilj, a pretpostavka da se to dogodi jest siguran identitet onoga tko je subjekt susretanja. Siguran iznutra i otvoren, ali također s osjećanjem i znanjem da identitet nije ugrožen ni izvana, već poštovan i uvažavan od drugih, jednako slobodnih, otvorenih i sigurnih. Sve to osobito je važno u složenim društvima. Također radi društvene sloge.

Ljudski susret može biti nešto najljepše na svijetu…Kako ste to otkrili?

-Postoje različite ljudske potrebe. Među njima na vrlo visokoj razini važnosti su one psihološke i duhovne naravi, a među njima i potreba za drugim. To osjeća svaki čovjek. Jednostavno zato što je čovjek biće relacije, prirodno funkcionira u odnosu, ima unutrašnju potrebu za tim, daruje se i prima, i ostvaruje se velikim dijelom upravo tako. Dopunjava se i upotpunjuje u susretu s drugim. Ostvaruje se i samoostvaruje. Ili drugim imenom, i dopunjena ostalim elementima, to se naziva kršćanska ljubav.

Uskrs je pak susret čovjeka i Boga…

-Isus, koji je Bog i čovjek, jest Susret. Susretište! U Isusu su se, naime, susreli, zagrlili i sprijateljili Bog i čovjek. Zauvijek. A Uskrs je najava i početak da se taj susret nastavlja i u vječnosti. Jer, uskrsnuo je Isus čovjek, prvi od svih umrlih, odnosno „prvina usnulih“ a potom će uskrsnuti svi koji su njegovi, kako bi rekao sveti Pavao. Isusovo uskrsnuće je tako ispunjenje obećanja i početak čovjekova života vječnoga. Uostalom,Isus je samo zato postao čovjek i uskrsnuo. Radi nas i radi našega spasenja, kako to izgovaramo u svojim molitvenim obrascima.

Zašto se Bog odlučuje na taj susret?

-Bog „hoće da se svi ljudi spase“. Tako piše apostol Pavao u Prvoj poslanici Timoteju. I time nudi sažet i jasan odgovor na Vaše pitanje. Čovjek je Božje stvorenje. Nastao je na Božju sliku i priliku, to jest s tragom ili otiskom božanske stvarnosti u sebi, kako se čita na prvim stanicama Svetoga Pisma. A Bog, koji je ljubav, ne odriče se čovjeka kojega je stvorio iz ljubavi. Ni onda kad čovjek odluta. Konačno, mi vjerujemo u jednoga Boga koji je Presveto Trojstvo, u Svetu Trojicu, koja postoje u vječnom susretu upravo kao trojica, u odnosu na način međusobne božanske ljubavi. I jer hoće da se svi ljudi spase, dragi Bog se ponaša i prema svojim stvorenjima na način da im stalno dolazi ususret iz ljubavi.

Koliko su ljudi svjesni njegove ljepote? Ponekada je dovoljno baciti pogled kroz prozor i osjetiti kako uzvišenost lebdi nad tlom…

-Svijet i sva stvorenja u njemu su Božje djelo. Posljedica Božje dobrote. Obično ih jedinim imenom nazivamo priroda. Po njima i u njima Bog je blizu i čovjekov je privilegij u tomu što je jedini od svih stvorenja sposoban to otkriti i spoznati. A sredstvo koje mu je dano u službi te spoznaje upravo je u čovjeka usađena sličnost sa svojim Stvoriteljem.

Čudesna je tajnovitost te uzvišenosti…

-Čovjek stalno raste u svijesti koliko je velika dobrota Stvoriteljeva koji mu je darovao sva ostala stvorenja kao pomagala i stavio ih u njegovu službu.Stvarno, puna je zemlja dobrote Gospodnje, kako pjeva starozavjetni psalmist. I ljepote. Uz to, priroda čovjeka uči i da bude dobar prema svima. Kao sunce koje grije. Kao kiša koja natapa. I uopće se ne treba čuditi što su brojni filozofi i pjesnici, ali i drugi, došli do vjere u osobnoga Boga, stvoritelja neba i zemlje, upravo promatrajući uzvišenost i čudesnost stvorenja.

Kako će u sarajevskoj Prvostolnici protjecati Veliki tjedan?

-Razborita odgovornost za sebe i druge potiče na čuvanje zdravlja te poštivanje propisa i ograničenja u sadašnjem stanju velike opasnosti po ljudsko zdravlje. Moramo biti odgovorni za tuđe i svoje zdravlje. To će se sigurno odraziti također na slavlja i broj prisutnih vjernika u danima narednih blagdana u svim crkvama, pa i u sarajevskoj katedrali. Ipak, tijekom Velikoga tjedna, naravno uz poštivanje pravila i u okolnostima koja jesu, održat će se sva predviđena slavlja.

Pošaljite poruku čitateljima…

-Neka mi bude dopušteno ponoviti jednu misao koju sam napisao u svojoj poruci za Uskrs ove godine: Vjerujemo da nam dragi Bog, u svojoj providnosti, i u sadašnjim teškim prilikama opasne zaraze šalje svoju pomoć po običnim ljudima koji ne pričaju mnogo niti su na naslovnim stranicama, ali djeluju predano, samozatajno i skromno.Pokazuju veliku hrabrost i sposobnost dok se izravno izlažu opasnostima i velik problem pretvaraju u priliku za ljubav i solidarnost s ljudima u potrebi. To su liječnici i medicinsko osoblje, radnici u trgovinama, oni koji održavaju čistoću, redari, prijevoznici, policajci, volonteri, svećenici, redovnice, djedovi i bake, roditelji, učitelji i nastavnici, i mnogi drugi, koji ne siju paniku nego pronalaze rješenja, i primjer su strpljenja i odgovornosti.

Budimo im zahvalni. I zahvalni dragomu Bogu što nam ih šalje kao sredstva i dokaz svoje brige i ljubavi.