Jasna Diklić: Kazališna umjetnost je psihološki laboratorij
Razgovarala Vesna Hlavaček
mostar@dnevni-list.ba
Pedeset godina života posvetila je glumica Jasna Diklić kazalištu, filmu, televiziji..., razgovaramo s tom umjetnicom o njezinim ulogama u svim medijima...
Sjećanje na Vaše početke seže u rano djetinjstvo...
-Majka je bila glumica,bilo je to odrastanje u kazališnom svijetu i ličnom doživljaju umjetnosti.
Sjećate li se prve uloge, što vam je ona donijela?
-Svaka uloga je bila izazov, neka manje, neka više, ali je sigurno da sam uvijek pomjerala svoje lične i profesionalne granice.
Što je po Vašem mišljenju najvažnija uloga teatra u našim životima?
-Naravno, kao što predstava nudi gledaocima mogućnost da preispitaju sebe u odnosu na druge,tako i nama glumcima nudi humaniji i istinitiji odnos prema drugim ljudima. Nije samo gluma izoštrila moju emociju i empatiju prema drugima, nego potreba da se „radi na sebi“ tražeći priliku da zadovoljim svoju znatiželju.
Kojih se uloga rado sjećate?
-Nažalost glumci su vrlo rijetko ili nikako u poziciji da biraju uloge, oni su obično na dispoziciji i uloge im dodjeljuje neko drugi…, ali bilo je uloga koje su me promijenile, možda ponajviše promijenile moju percepciju okruženja. Iskustvo, godine rada u kazalištu su mi pomogli da sa više razumijevanja pokrenem mogućnost razumijevanje sebe u ulozi. Naravno i intuitivno je vrlo bitno. Međutim, u kazalištu je sve prenosno, bazirano na konfliktu, ali ako se to dešava neovisno od procesa rada na predstavi onda je to stresno i umanjuje glumačku kreativnost. Postojale su uloge koje su zahtijevale da radikalno poništim sebe, svoju privatnost, svoje svjetonazore i to je bilo možda najteže.
Kažu da je ponekada teško glumcu izići van iz lika kojega trenutno nosi na sceni?
-Glumci igraju sebe pod vlastitim imenom igrajući zadane ili odabrane likove. Neuhvatljiva je linija između privatnosti i odabranog lika. Što si bliži liku identifikacija je više moguća.
Čime nas kazališna umjetnost tako neodoljivo privlači?
-Kazališna umjetnost je „psihološki laboratorij“ i ona se bavi intimom čovjeka. Čovjeku je potrebna kultura da shvati svijet oko sebe, da shvati svijet u kojem živi svoje mjesto u tom svijetu. Svaka umjetnost dovodi do pojave i očitavanja prisutnosti nesvjesnog-scenska umjetnost čini se najviše. Pa tako djelovanje terapijskog je prisutno u svim oblicima glumačkog djelovanja - moć govora, neverbalna komunikacija, kompleksnost lika, itekako konotiraju s našom privatnošću.
Što vam znači u životu Juventafest?
-Osnivač sam i direktorica Internacionalnog festivala srednjoškolskog teatarskog stvaralaštva Juventafest koji je izrastao iz Poetskog teatra mladih koji sam vodila 12 godina. Tada sam prepoznala potrebu mladih ljudi da zajedno sa svojim vršnjacima iz regije i šire razmijene mišljenje o svijetu oko sebe kroz kreativnost i pozorišnu umjetnost. Ove godine u rujnu će biti deveti po redu Juventafest. Postao je jedinstven po svome konceptu i relevantan po značaju.