Piše: V.S.Herceg

mostar@dnevni-list.ba

Ovog 14. prosinca obilježit će se 30 godina od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir, puno poznatijeg kao 'Daytonskog sporazuma'. 

Kao što i godinama čujemo, najznačajniji uspjeh ovog sporazuma, u svezi kojeg su pregovori, točnije, mirovna konferencija, počela 1. studenoga 1995. i nakon tri tjedna potpisanog u Elizejskoj palači u Parizu - da se njime okončao rat u BiH. Postignut u krvavom ratu i rezultat brojnih kompromisa kojim se okončao troipolgodišnji rat, Daytonski sporazum i danas je temelj države BiH. 

No, Daytonski sporazum, sam po sebi nije tema. Tema je ozbiljno razmatranje - je li Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, već 2006. godine, presudom 'Sejdić-Finci' srušio temelje Daytonskog mirovnog sporazuma? 

Naime, suci koji su presudili u korist Derve Sejdića (Rom) i Jakoba Fincija (Jevrej), obojice državljana BiH, zaključili su da nakon toliko godina od završetka ratnih sukoba “ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi”. Ovo je potvrđeno i nizom sličnih presuda bh državljana koje su uslijedile godinama kasnije.

Presuda Sejdić-Finci nije donijeta jednoglasno

U ovom kontekstu podsjetimo da su Dervo Sejdić i Jakob Finci, državljani BiH, već 2006., u skladu s člankom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, podnijeli su predstavke Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu jer se kao Rom, odnosno Jevrej, ne mogu kandidirati za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništva BiH. 

Tužba je podnijeta po osnovu odredbi člana IV i V Ustava BiH koji predviđaju da se u ove državne organe mogu kandidirati samo pripadnici hrvatskog, bošnjačkog ili srpskog naroda.

Nakon što su Dervo Sejdić i Jakob Finci dobili tužbu protiv BiH, slične tužbe su podnijeli i dobili i drugi građani BiH. No, u ovom kontekstu je za podsjetiti, a o čemu je Dnevni list već pisao, da odluka u predmetu ‘Sejdić-Finci’ nije donesena jednoglasno, a argumenti dvoje sudaca koji su u ovom slučaju imali izdvojena mišljenja – vrlo su zanimljiva.

Naime, čak 17 sudaca odlučivalo je o ovoj presudi. Jean-Paul Costa, predsjednik Suda i sudci Christos Rozakis, Nicolas Bratza, Peer Lorenzen, Françoise Tulkens, Josep Casadevall,Giovanni Bonello, Lech Garlicki, Khanlar Hajiyev, Ljiljana Mijović, Egbert Myjer, David Thór Björgvinsson, George Nicolaou, Luis López Guerra, Ledi Bianku, Ann Power, Mihai Poalelungi većinom glasova presudili su da se Dervo Sejdić i Jakob Finci imaju pravo kandidirati za Dom naroda i Predsjedništvo BiH.

Većinom glasova – 14 njih glasali su ‘za’, a troje sudaca su imali stav ‘protiv’ po pitanju prava kandidature za Dom naroda.

Također, samo jedan sudac smatrao je kako nisu povrijeđena prava Sejdiću i Finciju u svezi kandidature za Predsjedništvo BiH. Troje sudaca koji se nisu složili s kolegama po ovim pitanjima su: sutkinja prof.dr. Ljiljana Mijović te sudci Khanlar Hajiyev iz Azerbajdžana i Giovanni Bonello iz Malte. No, iako je opravdano pitanje zašto ovo troje sudaca nije uvjereno da su Sejdiću i Finciju povrijeđena ljudska prava i slobode, njihova pojašnjenja više su nego zanimljiva i podložna ozbiljnim raspravama. Raspravama kojih do sada u javnom bh političkom diskursu – nema.

Je li na Europskom sudu odluka o političkim promjenama BiH?

Tako sutkinja Mijović u izdvojenom mišljenju, između ostaloga, navodi:” Istu predstavku mogao bi podnijeti i bilo koji pripadnik jednog od tri konstitutivna naroda, tvrdeći da ne postoje slobodni izbori za Dom naroda niti za njega, s obzirom na to da je jedini način da netko postane članom Doma naroda imenovanje od entitetskog parlamenta”.

I na koncu, navodeći niz primjera u kojima međunarodna zajednica ni danas ne smatra da je u BiH ostvaren značajan napredak postavlja pitanje: “U svjetlu navedenog, može li itko s apsolutnom sigurnošću tvrditi da relevantne ustavne odredbe u današnjem trenutku nemaju svoje opravdanje? S drug strane, ako je njihovo postojanje i dalje opravdano, imaju li takve odredbe legitiman cilj?…Je li na Europskom sudu odlučivanje da je došlo vrijeme za promjene?”.

„Presuda razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti“

Dok sutkinja Mijović svoje neslaganje obrazlaže kritički, puno je oštriji sudac Bonello koji za slučaj ‘Sejdić-Finci’ kaže da je jedan od onih koji mogu izgledati kao najjednostavniji s kojima se Sud ikada suočio, ali istovremeno i kao najzamršeniji. On je, kako piše u svom Izdvojenom mišljenju, “gotovo bez oklijevanja protiv stava da postoji povrjeda Konvencije”.

“Ne postoji ništa logičnije nego osuditi one odredbe u nekoj ustavnoj strukturi koje sprječavaju Rome i Jevreje da se kandidiraju za izbore. Sada to izgleda kao lako rješivo pitanje koje nije vrijedno vremena…Međutim, neka pitanja su me duboko uznemirila, i na koja, moram priznati, nisam dobio zadovoljavajuće odgovore Suda. Uvjerljivi odgovori postoje, kada bi Sud bio taj koji će pomesti povijest ispred svojih vrata. Vjerujem da ova presuda upravo to i čini: ona je razvela BiH od realnosti njene vlastite nedavne prošlosti”, bilo je mišljenje sudca Bonella.

On, kao i njegova kolegica Mijović, polazi od krvavih sukoba po etničkoj osnovi do primirja Bošnjaka, Srba i Hrvata i Daytonskog sporazuma koji je, kako posebno ističe, postignut ‘dugotrajnim pregovorima, baziranim na sustavu kontrola i balansiranju između tri zaraćene strane’.

Ima li Sud pravo razvrgnuti međunarodni sporazum?

On o Daytonskom sporazumu, a u svjetlu predmeta ‘Sejdić-Finci’, navodi: “Samo je djelovanje takve filigranske konstrukcije ugasilo požar pakla koji je predstavljala BiH. To možda nije bila najbolja konstrukcija, ali je bila jedina koja je natjerala suparničke strane da oružje zamijene dijalogom. Ona je bazirana na podjeli vlasti, složenoj do najsitnijih detalja, koja regulira način na koji tri različite etničke strane mogu ostvariti podjelu vlasti u raznim zastupničkim organima države. Daytonski sporazum je s apotekarskom preciznošću dozirao točne, etničke proporcije tog recepta za mir. Sada je ovaj sud na sebe preuzeo sve to poremetiti. Sud u Strasbourgu rekao je i bivšim zaraćenim stranama i kreatorima mira i dobročiniteljima da su sve uradili pogrešno…”.

On postavlja pitanja “Je li u nadležnosti Suda da se ponaša kao nezvani gost u multilateralnim ostvarenjima očuvanja mira i sporazumima koji su već potpisani, ratificirani i primijenjeni?”, kao i da Sud „odbija podsjetiti na tragediju koja je prethodila i okončana isključivo Daytonom“.

U svemu ide i korak dalje iznoseći dvojbu: “Ali, uključuju li neograničene ovlasti suda i razvrgavanje jednog međunarodnog sporazuma, čak i ako su takav sporazum izgradile države i međunarodna tijela, od kojih neki nisu ni potpisnici Konvencije ni optuženici u ovom slučaju? Konkretnije, ima li Sud pravo da, pružajući pomoć, potkopava suvereno djelovanje EU i SAD, koji su zajednički stvorili Daytonski sporazum, čiji jedan aneks predstavlja Ustav BiH koji se osporava pred Sudom?”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje“

Sudac Bonello kritizira sud u Strasbourgu smatrajući da je, namjerno ili ne, isključio samu srž povijesti Balkana te da time nanosi zlo jer se mržnja vrjednuje kao kultura te zaključuje da “ne može podržati Sud koji sije ideale, a žanje krvoproliće”.

„Sud je naložio tuženoj strani da odbaci Daytonski mirovni sporazum, samelje ga i onda počne tražiti neko novo rješenje. Ja, sa svoje strane, sumnjam da bilo koja država treba biti dovedena u pravnu ili etičku obvezu sabotiranja sustava koji je očuvao njeno demokratsko postojanje…“, zaključuje sudac Bonello koji nije dao za pravo Dervi Sejdiću i Jakobu Finciju.

Europski sud za ljudska prava u svim presudama ocijenio je diskriminatoran odnos države BiH prema pojedinim državljanima BiH, no i doveo u pitanje sami Daytonski sporazum.

Schwarz-Schilling: "Agresor nagrađen, napadnuti kažnjeni"

Tri desetljeća kasnije postavlja se pitanje je li Daytonski sporazum bio pravedan sporazum za mir. Kao što se i sada,  primjerice, inzistira na postizanju "pravednog mira" 

Nekadašnji visoki predstavnik u Bih Christian Schwarz-Schilling, svojedobno je u svom autorskom tekstu za Deutsche Welle (DW) iz studenog 2020. godine napisao: "Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger, rekao je kako je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obveznoj reviziji, tako da su promjene Sporazuma trebale biti izvršene nakon za oko za tri godine“. 

Također, bivši visoki predstavnik u BiH izričito tvrdi kako su Daytonskim sporazumom "nagrađeni Srbi koji su počinili etničko čišćenje i kojima se dodijelilo 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba". "Mora se kazati da je Daytonski sporazum učinio BiH nemogućom za upravljanje", smatra Schwarz-Schilling.

"Početkom 1994. se američka administracija predsjednika Billa Clintona iz više razloga snažno angažirala u tada ratnoj BiH i u ožujku 1994. je posredovala između Bošnjaka-Muslimana i bosanskih Hrvata da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio 'Kontaktnoj grupi', sastavljenoj od SAD, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu. Plan tadašnje 'Kontakt-Gruppe' zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. „etničko čišćenje“ koje su počinili Srbi prizna i da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba. Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile 'homogene' etničke grupe – Srbi s jedne strane i federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane. SAD, koje su se dugo protivile priznavanju ratnih osvajanja, početkom 1995. godine ipak su napravile politički zaokret i priznale ta ista ratna osvajanja tj. 'etnička čišćenja', a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Daytonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni. Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu", pita Schwarz-Schilling u svom tekstu.