Piše: Slaven Nikšić

Sarajevo je prvak, četvrti puta otkako se Premijer liga BiH igra na teritoriju čitave države. No, koliko će ova titula biti teška u povijesnim knjigama, odnosno što nam je dobrog donio prijevremeni završetak sezone, ako je išta.

Na stranu što se samo čekao na alibi u vidu blokade za profesionalni sport u RS-u, odluka o završetku sezone jedanaest kola prije kraja i u trenutku kada je Kup došao do polufinala, više će naštetiti nego pomoći nogometu u BiH, odnosno – neće mu nikako pomoći. Neće u globalu. Pomoći će nekolicini klubova, Sarajevu koje je uzelo četvrtu titulu u zajedničkoj PL (sedmu sa naslovima iz era bez srpskih i hrvatskih klubova) i UEFA-in novac za plasman u Europu, novac koji će dobiti i Željezničar, Zrinjski i taj Borac na kojeg se nadigla kompletna nogometna Federacija. Borac koji nije ništa drukčiji po pitanju 'gledanja sebe' od svih ostalih u Ligi – nismo nešto primijetili da su se iz FK Sarajevo žalili na konačni prekid. Spomenutim će premijerligašima prijevremeni prekid i naštetiti… itekako.
Jesmo li idioti?

Da se više ne vraćamo na neodlučnost Saveza koji je davno trebao prekinuti neizvjesnost i ne vaditi se na blokadu profesionalnog sporta u RS-u, fokusirat ćemo se na posljedice. Teške posljedice.
Prvo, možda i najvažnije. Na ovoj će sezoni ostati mrlja. Zašto? Zato što čitava regija opet igra, skoro čitava Europa u kojoj su se odlukom da ne nastave istaknuli Francuzi, a njihov se L'Eqipue, kada je vidio da se ipak može, na naslovnici zapitao: 'Jesmo li idioti? Svi igraju, a samo mi gledamo' Jesmo li MI idioti? Nismo. Ali oni jesu. Oni koji odlučuju, oni zbog kojih se svi i dalje čude zašto se prvenstvo nije završilo, a očito je to mogao biti slučaj – da su u RS-u imali sluha/želje da se ono nastavi, da je Savez imao odlučnosti udariti šakom o stol i spriječiti lobiranje za ove i one. Da je, a nije. Ovako, nastavit ćemo igrati crnu ovcu nogometne regije, naslovi 'A za to vrijeme u BiH…' ostat će popularni.

Sarajevo prvak. Zaista?

Jedna od tvrdnji iza navodne valjanosti odluke da se Sarajevu dodijeli titula, podatak je da je svatko sa svakim igrao dva puta – kod kuće i na strani. I to je kao trebalo biti dovoljno? To što je Željezničar uoči preostalih jedanaest kola zaostajao tri boda, što je i Zrinjski imao kakvu takvu šansu sa minus sedam, to ništa. A još je gore Čeliku koji se s dva boda ispod sigurne zone u preostalih jedanaest kola mogao boriti za ostanak, a šansu dobio nije. Nije ni Zvijezda, mada je ona bila već gotova, već je ispustila prevelik broj bodova da se spasi.
Sezonu je trebalo poništiti, jer se nije igralo trokružno, a taj je sustav, ako se ne varamo, i dalje na snazi – drugu sezonu zaredom. Sarajevu čestitke, najbolji je bio u 22 odigrana kola, ali nema sumnje da će mnogi ovu titulu gledati drukčijim očima. To je neminovnost. Kao da nije bilo dovoljno što se ljudima koji nisu upućeni mora objašnjavati da se zajednička Premijer liga BiH, dakle na teritoriju čitave države, igra od 2002., sada će i uz sezonu 2019/20. stajati objašnjenje…

Trebalo je plaćati račune

Nije Savez svojim odugovlačenjem nimalo pomogao klubove, iako ih je pogurao sa po 60.000 maraka, koje su nestale  - preko noći. Jer trebalo je skoro tri mjeseca (duljina zimske pauze) plaćati račune, plaćati igrače, održavati sve na razini kao da se igra. A neizvjesnost oko nastavka sigurno nije pomogla ni kod uvjeravanja igrača kojima su ugovori bili pri kraju da ostanu, da nastave igrati tu - gdje se ne zna hoće li se igrati ili neće.
Ovi iz vrha će možda naplatiti neizvjesnost, ali i oni su izgubili, i njima bi europski novac, da se ranije zaustavila ova farsa, lijepo sjeo na budžet  - koji se na kraju godine svede na nulu. Dakle, na dobitku je – nitko. Ni kratkoročno, a posebno ne dugoročno.

Tri utakmice u osam mjeseci

Sve će se dosad spomenuto najviše odraziti na ono što se događa uz teren, ali ima i jedna ružna statistička stavka proizišla iz konačnog prekida koja će se na terenu itekako primijetiti – u Europi i domaćem prvenstvu. Premijerligaši su od odlaska na zimsku pauzu do početka ožujka, kada je završeno prvenstvo, odigrali svega tri utakmice (četiri ako su igrali u četvrtfinalu Kupa u ožujku), a ponovno će ih igrati 1. kolovoza – kada počne iduća sezona. Dakle, u osam mjeseci – tri ili četiri utakmice.
To vam je ona priča kada u klub dođe tobožnje pojačanje, igrač tobože vrhunskog renomea, samo što eto nije igrao pola godine. 'Treba mu neko vrijemo da se vrati', obično se tada kaže…, samo koliko će čitavoj Ligi trebati? Posebno bi se to moglo odraziti na naše europske predstavnike koji se ionako u UEFA-inim kvalifikacijama muče.