RAZGOVOR: Doris Vlašić, pedagoginja, psihologinja i edukantica dječje i adolescentne integrativne psihoterapije o vršnjačkom nasilju

Razgovarala: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

Dan ružičastih majica, odnosno Međunarodni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja obilježava se širom svijeta zadnje srijede u mjesecu veljači. Prilika je to da se još jednom skrene pažnja na ovaj ozbiljan problem u društvu, ali i da se predškolske i školske ustanove što sustavnije uključe u razvijanje strategija za nenasilno rješavanje konflikata među učenicima.

Tim povodom kontaktirali smo Doris Vlašić, magistru psihologije, diplomiranu pedagoginju te edukanticu završne godine dječje i adolescentne integrativne psihoterapije pod supervizijom, koja nam je uputila korisne savjete o ovoj temi na temelju višegodišnjeg formalnog iskustva koje je stekla u sustavu odgoja i obrazovanja i privatne prakse iz područja psihologije i psihoterapije. Doris je, naime, usmjerena prema djeci, adolescentima i mladima s teškoćama te problemima mentalnog zdravlja s ciljem pružanja individualnog i grupnog savjetovanja, kao i osmišljavanja strukturiranih psihoedukativnih intervencija. Sudjelovala je na različitim seminarima i projektima te je ponosna nositeljica brojnih certifikata. 

Vršnjačko nasilje problem je s kojim se udruženo moramo boriti svi – učitelji, nastavnici, stručni suradnici, roditelji… U kojoj mjeri je važna njihova uloga?

-U borbi protiv vršnjačkog nasilja cijela zajednica ima važnu ulogu i svi na svoj način mogu doprinijeti. Svatko ima svoj dio odgovornosti. Roditelji su ti koji imaju najvažniju i neizostavnu ulogu. Budući da najbolje poznaju svoje dijete, prvi su koji mogu primijetiti bilo kakvu neuobičajenu promjenu na djetetu. Uz roditelje, tu su i tete u vrtićima, učilicama, treneri, nastavnici, stručni suradnici i svi drugi koji rade s djecom, a koji također mogu i trebaju primijetiti bilo kakve neuobičajene promjene djeteta. Postoje znakovi koji jasno ukazuju na vršnjačko nasilje. U prirodi djeteta nije da bude usamljeno, povučeno, da ne želi ići u školu, da se stalno žali na glavobolju i ostale psihosomatske simptome. Ako roditelji primijete bilo kakvu promjenu na djetetu koja ukazuje na znakove vršnjačkog nasilja, važno je odmah uspostaviti suradnju sa školom (razrednik, stručni suradnici) kako bi se moglo pravovremeno procijeniti, reagirati i pomoći djetetu.

U školama postoje jasna pravila ponašanja i pravila vezana uz vršnjačko nasilje. Uz pomoć roditelja, škole se sustavno i strukturirano sa svim jasnim pravilima bore protiv vršnjačkog nasilja. Reagiranje na svaku pojavu bilo kojeg oblika nasilja jedini je način da se smanji vršnjačko nasilje te osigura sigurno i poticajno okruženje u školama. Potrebno je njegovati pozitivnu školsku klimu u kojoj su bitni pripadanje i povezanosti i gdje djeca i mladi mogu otvoreno govoriti o problemima.

Naglasila bih i važnost medija, koji su značajan faktor u pomoći pri suzbijanju svega lošeg i promoviranju lijepih i pozitivnih priča.

Dakle, svi zajedno možemo doprinijeti da su nam sigurnost i zaštita djece na prvom mjestu. Kao zajednica moramo postati osjetljiviji na ovaj problem i ne dopustiti da nasilje koje je prisutno u društvu, živi i ostavlja posljedice na razvoj djece.

Kako osigurati učenicima atmosferu u kojoj bez straha mogu prijaviti nasilje i povjeriti se roditeljima?

-Vjerujem da većina roditelja odgaja svoju djecu u svojim domovima s puno ljubavi i razumijevanja. U obitelji je potrebno odmalena graditi odnos s djecom u kojem djeca osjećaju da mogu povjeriti svojim roditeljima bilo što. Potrebno je kontinuirano graditi međusobno povjerenje i odnos u kojem je razgovor ključan. Često se dogodi da se odrasli tijekom odrastanja djece fokusiraju samo na ocjene i djetetova postignuća, a pritom zaborave da je odrastanje puno više od toga. Poželjno je da roditelji djecu pitaju kako je prošao mali/veliki odmor u školi, kako je prošla kava/šetnja/izlazak s vršnjacima, ima li nešto zanimljivo što bi djeca htjela podijeliti s njima. Zamolila bih roditelje da ne dopuste situacije u kojima će se djeca u trenucima vršnjačkog nasilja radije povjeriti nepoznatim ljudima nego svojim roditeljima jer se plaše roditeljske reakcije.

Nije svaki vršnjački sukob bullying ili nasilje. U čemu je razlika?

-Kod običnog vršnjačkog sukoba radi se o sukobu vršnjaka kada vršnjaci ne postupaju jedan prema drugome s namjerom ozljeđivanja ili nanošenja štete. Također, jako je bitno da nema nesrazmjera moći, kao ni težih posljedica za djecu u sukobu. U takvim situacijama djeca jasno argumentiraju zašto su u sukobu, ne inzistiraju da mora biti po njihovom pod svaku cijenu. Pregovaraju kako bi zadovoljili svoje potrebe. Znaju se ispričati i prihvatiti rješenje u kojem nema pobjednika i poraženog. U takvim situacijama vršnjaci mogu promijeniti temu i otići iz situacije u kojoj je došlo do sukoba. Važno je da odrasli znaju razliku između običnog sukoba vršnjaka i nasilja među djecom i mladima. Uvijek je bolje provjeriti sve i prevenirati.

Roditeljima žrtava, ali i roditeljima počinitelja treba pomoć i podrška. Kakva je praksa u takvim slučajevima?

-Za početak, nikad nikoga ne treba ni odbaciti ni osuditi.  Dakle, u radu sa stručnjacima potrebno je pružiti podršku djetetu koje je doživjelo nasilje i njegovim roditeljima, kao i djetetu koje je uradilo nasilje i njegovim roditeljima. Iz svog iskustva mogu reći da su roditelji uvijek spremni na rad i razgovor kroz koji često osvijeste da kroz svoju ulogu doista mogu učiniti mnogo. Ljubav, pažnja, roditeljska prisutnost u dječjem životu, postavljanje granica i zaštita od nasilja u djetetovoj okolini, ali i na svim digitalnim ekranima, čimbenici su koji zasigurno mogu dovesti do pozitivne promjene u djetetovu životu.