Pobjeda Veleža nad AEK-om, veliki je rezultat, ali zapravo je još veće to kako su, u kojim okolnostima, Rođeni došli do nje.

Kad je Coleraine sređen, mnogi su pomislili – dosta, to je to od Veleža u ovoj dugo očekivanoj europskoj kampanji na koju se čekalo više od tri decenije. Ali Rođeni to nisu pomislili. Feđa Dudić i društvo vidjeli su priliku i protiv žestoko favoriziranog AEK-a i tu priliku na Grbavici i iskoristili. Pobijedili su 2:1, nakon čega su umjereni optimisti/blagi pesimisti opet rekli – odlično, sad se može i ponosno ispast. Ali ne, Rođeni sada vjeruju da mogu preskočiti i drugu europsku prepreku i tu im vjeru, nadu, nitko ne može oduzeti. A kako bi dobili pravu perspektivu, kako bi vam postalo jasno u kojim je okolnostima Velež uspio doći do jedne ovako vrijedne pobjede, zapravo moramo zavrtjeti film unatrag.
- Mislim da je presudio naš timski duh koji smo jednostavno pokazali kroz cijelu sezonu. Nismo imali pojedince koji su briljirali, nego se iz utakmice u utakmicu pojavljivao novi junak. Kolektivna igra bila je najveća snaga u sezoni. Ako moram dati ocjenu, to bih okarakterizirao kao najveći adut Veleža, izjavio je Dudić na kraju prošle sezone i tako postavio onu osnovnu dijagnozu uspjeha.
Međutim, sam timski duh, to je jasno, nije pobijedio AEK. Sam timski duh nije vratio Velež s ruba gašenja i opet iz Prve lige natrag u Premijer – tamo prije dvije sezone. Tu uskače niz detalja s kojim slika postaje jasnija, ali ipak ne toliko jasna da bi ušli u korijenske razloge uspjeha, da bi shvatili što se točno dogodilo.
Uoči ispadanja iz PL, tamo u ljeto 2016., činilo se da je klub na smrtnoj postelji, da mu nema spasa, a onda je nekomu sinulo da se treba uozbiljiti te početi raditi i graditi. Prije dvije sezone Rođeni su se u jednoj daleko zdravijoj atmosferi vratili u društvo najboljih, na terenu zadržavši ono zajedništvo o kojem će Dudić kasnije pričati, a u duhu jedne iskrene, skromne sportske politike, zadržan je i dobar dio kadra. I taj isti kadar, mahom igrači iz Prve lige, prošle se sezone vinuo do trećeg mjesta u PL i nakon 33 godine izborio Europu. Malo je čudo kako je i do toga došlo nakon godina i godina defetizma i krivih poteza u pozadini, ali nešto je kliknulo i Velež ne samo da je prestao biti kanta za napucavanje, nego je i prestao gubiti. Niz se evo produljio i na ovu sezonu, na AEK – protiv kojeg je došla četvrta ovosezonska pobjeda u isto toliko utakmica. A pri tom Velež opet, kao ni prošle sezone, nije dovodio zvučna pojačanja, nego je zapravo popunjavao rupe….

Ovo smo sve naveli i opet nije do kraja jasno kako je na Grbavici pao AEK, pri čemu se tomu ne čudimo iz perspektive odnosa snaga, renomea, koliko zbog govora tijela koji su Rođeni imali… a djelovalo je, ne kao da Europu nisu igrali 33 godine, nego kao da su stalno u njoj. Imali su Dudićevi igrači agresivan gard, grizli za svaku loptu, nimalo ih nije obeshrabrilo domaćinstvo na tuđem stadionu, ništa ih nije ometalo… a bili su i dobro pripremljeni za rivala koji možda nije 'našpanovan', ali zapravo nije ni bitno. Jer bez obzira kakav je AEK u ovom trenutku, za Velež je poprilično iznenađujuće da je s kadrom mahom sazdanim od igrača koji su donedavno najveće iskustvo imali u Prvoj FBiH odigra onako srčano i dosljedno - od početka do kraja. Nekim je bh. klubovima trebalo godina i godina da u Europi steknu takav gard, neki ga nikad nisu ni stekli…
Odakle je sve to došlo, vjerojatno ni njima samima, kada bi počeli o tome razmišljati, ne bi bilo jasno. Ali najvažnije je da je došlo, da se u jednoj izraženoj simbiozi s tribinama to dogodilo, da sada pričamo o uzvratu u Ateni, gdje se, tko zna, možda opet dogodi čudo koje ne budemo znali objasniti. A dok se to ne dogodi, dok ne nađemo prave riječi, reći ćemo samo – senzacija!


Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba