Epizoda Feđe Dudića u Veležu je do ranih jučerašnjih poslijepodnevnih bila stvar prošlosti. Tako je barem stajalo dok Uprava ipak nije odlučila da neće usvojiti njegovu ostavku. Pokušat ćemo u redcima koje ćete pročitati objasniti - zašto je to bila ispravna odluka.

Simbioza. Bliska, često dugotrajna interakcija dvaju organizama različitih vrsta, zbog obostrane koristi. To je definicija fenomena koji definira dosta toga u našem svijetu… između ostalog i nogomet, koji često zna biti njegov reprezentativni primjer, a jedan takav odvijao se tu u našem dvorištu. Velež i Feđa Dudić dvije i kusur godine živjeli su istinsku simbiozu koja je dobrim dijelom bila jako korisna za obje strane. Sve do aktualne krize zbog koje je Dudić u nedjelju odnio ostavku.

Dudić nije bio idealan izbor

Velež je klub koji počiva na snažnoj tradiciji pa je sasvim logično da posao trenera najčešće dobivaju ljudi koji su imali neku vezu s Rođenima. Feđa Dudić to nije bio, čak što više, bilo je malo toga što ga je povezivalo s mostarskim premijerligašem, a to je za tradicionaliste značilo – da neće biti uspjeha. Jer on kao nije tu odrastao, Velež mu ne znači ništa više od onoga što je čuo iz priča, što je možda doživio posjećujući Mostar, igrajući protiv Rođenih. A to, vidite, nije bilo tako davno, jer Dudić je i danas mlad trener (38)… a to mu također nije pomagalo u startu. Jer neki su mislili i da je premlad, da se nakon GOŠK-a, uči na Veležu… I da, prevarili su se.

Ni Velež nije bio idealan izbor

S druge strane, Velež je Dudiću u startu nudilo više nego se činilo da je obratno, ali nije ni da je iz te perspektive mostarski klub bio baš idealna stanica za mladog trenera, do jučer iskusnog napadača. Jer ne tako davno bili smo svjedoci Veležovog bliskog susreta sa smrću, sa gašenjem, koje je izbjegnuto jer su mnogi kojima klub nešto znači osjetili da je voda došla do grla, da se tako više ne može. Bilo je to razdoblje koje se s obzirom na poslijeratni period moglo očekivati, jasan podsjetnik da je klub u novijoj povijesti stajao na trusnim temeljima koji se svakog trenutka mogu urušiti, u kojem je pritisak najčešće bio kontraproduktivan. Drugim riječima, Velež je tada, na startu sezone 2019/20., bio veliki izazov po pitanju dokazivanja, posebno za mlade, neafirmirane trenere.

Zajedno su, ipak, ojačali

No, usprkos startnim otegotnim okolnostima, priča se ubrzo zakotrljala. Velež se već te prve sezone s Dudićem preobrazio, na terenu poprimio jedan ozbiljniji stav… iako je kadar i dalje bio 'skučen', a to je njegovoj ekspertizi dalo na kredibilitetu. Velež je s druge strane Feđi ponudio ono najbolje što ima – emociju, strašnu podršku s tribina, posebno kada ide dobro. A u drugoj zajedničkoj sezoni išlo je - jako, jako dobro. Jer Velež je ne samo nadogradio kampanju iz prošle sezone, nego se nakon 33 godine vratio u Europu… i odigrao sjajno ljeto, izbacio AEK! Učinio je to Dudić na valu jedne pozitivne navijačke euforije, koja se nije osjetila samo u Mostaru, i to s igračima od kojih mnogi drugdje, u drugim klubovima, vjerojatno ne bi bili ni upola dobri.

Bogato iskustvo

Da, dogodio se Veležu s Dudićem i taj mučni period, ona prekinuta utakmica s Borcem, kazne Saveza, pad u formi koji je izazvao ponuđenu ostavku. Ali to nikako ne može poništiti napravljeno u zadnje dvije i kusur godine. A napravio je to revitalizirani Velež kojem je Dudić ojačao vjeru po pitanju stava da se sa znanjem i pravim pristupom puno može napraviti i s malo resursa… a Feđa natrag dobio potvrdu da studioznost i hrabrost daju rezultate. I to je ono najveće što bi jedni i drugi mogli ponijeti sa sobom na raskrsnici, da je ostavka usvojena – to bogato iskustvo za dalje, proisteklo iz plodonosnog zajedničkog života. Velež bi dalje otišao tražeći u novim trenerima Dudića iz 'slavnih dana' , a Feđa možda neki bogatiji klub, sredinu koju će moći osjetiti, koja će mu dati onaj toliko potrebni feedback. Rastanak je zasad odgođen, a kad se dogodi, što je u nogometu neminovnost - bit će utjehe u redcima iznad.

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba