Poštovani građani Brotnja,

Umjesto da uživamo u lijepoj jeseni, u plodovima naših vinograda i njiva, prisiljeni smo svi zajedno nositi se s posljedicama onoga što su nazvali pandemija virusa Sars-CoV2 i bolesti Covid-19. U situaciji na koju se teško naviknuti, nameću nam tzv. „novo normalno“, iako bismo svi, ili zasigurno većina, htjeli vratiti „staro normalno“.

Nakon četiri godine, u općini Čitluk na red je došlo preslagivanje volje građana-birača, pregledavanje rezultata rada onih koji su dobili povjerenje da odlučuju i upravljaju, i donošenje odluke komu ćemo dati svoje povjerenje za sljedeće četiri godine. Očito zahtjevne i bitno drugačije godine nego što su bile dosadašnje.

Teško se u političkim porukama može kazati nešto važno, nešto novo, nešto što „pravi razliku“ i što će omogućiti razumijevanje razloga za odluke o boljem životu građana. Ipak, usuđujem se jasno i glasno uputiti i obrazložiti tri poruke, vezano za odluke koje svi trebamo donijeti na lokalnim izborima, 15. studenoga. Nakon tog dana ponovno ćemo čekati četiri godine za priliku da nešto izmijenimo i sudjelujemo u promjeni. Ove tri poruke nose u sebi veći dio pojašnjenja zašto sam se angažirao na ovogodišnjim lokalnim izborima. Vjerujem da će i mnogi među vama prepoznati onu iskru koja pokreće promjene i dovoljan razlog za sudjelovanje u onome što nam je svima zajedničko. Promjene uvijek pomažu da rastemo i sazrijevamo, tako lakše donosimo odluke kojima ćemo osigurati svoje potrebe i svoje interese, pojedinačne i zajedničke.

Prva poruka glasi – iziđimo svi na izbore. Neka vide da nas ima. U sredinama gdje više ljudi iziđe na izbore, veća je mogućnost za promjene. Birajte one koji vas uvjere da im date povjerenje. Birajte one koji će vam vratiti osmijeh na lice.

Druga poruka odnosi se na same promjene – umjesto da budemo glasači, probajmo biti birači. Oni ljudi kojima nije važno dobiti opravdanje i položen račun za povjerenje koje su nekomu dali prije četiri godine su glasači, oni glasuju. Oni glasuju najčešće za iste, za one za koje smatraju da to zaslužuju, i u načelu u tome ne bi bilo ništa suštinski loše dok god je to stvar nečijeg slobodnog uvjerenja, a ne zarobljenog, gotovo uvjetovanog opredjeljenja. Drugim riječima, ljudi koji ne traže da im se položi račun za povjerenje koje su nekomu dali prije četiri godine i dalje će bezuvjetno podržavati one za koje misle da će najbolje voditi Općinu. I tako 30 godina. I to je njihovo pravo. Međutim, jednako tako je naše pravo tražiti promjene, tražiti opravdane razloge i odgovoriti na pitanje zašto ćemo nekomu u ruke dati svoje povjerenje, svoj glas. Oni koji promišljaju o svom životu i životu svojih najbližih, a nakon toga odlučuju, oni nisu oni koji samo glasuju, oni rade nešto puno značajnije – oni biraju. Tu razliku – između glasovanja i biranja – mogu postići samo hrabri i slobodni ljudi. Mi biramo između ovoga što imamo i onoga što može biti drugačije, bolje. Primjerice, ako su za proteklih 30 godina neke stvari profunkcionirale, u redu. Iako je možda za neke dugo trebalo. Ali ako još uvijek nisu, onda nije u redu. A kad nije u redu, onda red treba napraviti, a teško da će ga moći napraviti oni koji su ga trebali a za 30 godina nisu uspjeli napraviti. Pa bi valjda sad, za još četiri godine?!

Razmislite, molim vas, o neispunjenim obećanjima, ali ne samo o onima izgovorenima pred izbore, nego o obećanjima koja su vama osobno izgovorena i ostala neispunjena. Razmislite o svemu što svakodnevno gledate, što vas uznemirava, zbog čega ste frustrirani, a može se relativno lako riješiti. A nije riješeno. Iako neki misle kako vas mogu uvjeriti u drugačije. Ako nešto nije riješeno, onda nije, i nemojte pristajati na uvjeravanja da je riješeno, samo zato što je započeto, obećano ili pogrešno napravljeno. Nemojte glasovati nego birajte. Birajte one koji zaslužuju priliku, da nakon 30 godina ugledamo drugačije Brotnjo, uređenije, bogatije, zdravije i ljepše. Brotnjo zadovoljnih, sretnih, nasmiješenih ljudi.

Na koncu, treća poruka, možda i najvažnija, zapravo je molba da si postavite pitanje. Ovo pitanje postavljam često sebi a sada i svima vama: Što je Općina Čitluk učinila za mene i moje potrebe, a što nije? Drugim riječima, što je naša Općina, kao lokalna samouprava, kao dio državne vlasti, od mene uzela i dobila, a koliko mi je vratila, koje moje potrebe i interesi su zadovoljeni? Grijeh bi, doista, bio reći da Općina nije ništa uradila i da se ne trudi. Neke stvari su urađene, neke započete, neke obećane. U redu. Kad pogledamo što je urađeno, možda tek razumijemo što općina može i što treba. A Općina mora biti u službi naših interesa i potreba. Svih nas. Ne samo nekih. Ovu, treću poruku, pokušat ću konkretnije pojasniti.

Primjerice, možete spadati u one osobe kojima je prioritet da je postavljen asfalt i kružni tokovi, fasade i kanalizacija ili možete misliti da je važno stvoriti uvjete za otvaranje novih radnih mjesta, da je važno reagirati na posljedice pandemije, pokušati normalizirati život koliko je moguće, pokušati konkretnim mjerama doći do konkretnih građana. Do svih nas. Točno je da Općina nije ta koja je najodgovornija za razvoj gospodarstva i nova radna mjesta, ali ima puno instrumenata kako može reagirati, ako hoće, na katastrofu. Jer osim prirodnih katastrofa postoje, i ponekad su štetnije, političke katastrofe.

Evo primjera jedne političko-ekonomske katastrofe u općini Čitluk, kad su u pitanju radna mjesta. Prema službenim podacima, u svim općinama županije, od Prozor-Rame preko Mostara pa do Neuma, u proteklih godinu dana, nezaposlenost je porasla u prosjeku od 5 do 10 posto. U općini Čitluk čak 34 posto! U rujnu 2019. godine u općini Čitluk  imali smo 2344 nezaposlenih, a u rujnu 2020. imamo 3144. Zamislite da samo svi nezaposleni traže promjenu?! Zamislite da svi nezaposleni iziđu na izbore i traže promjenu. Naravno, dio njih više nije ovdje, otišli su u inozemstvo, trbuhom za kruhom. Čak osamsto (800) ljudi ostalo je bez posla u godinu dana. A posljedice pandemije su bile svugdje, ne samo ovdje. Zanimljivo je da je u drugim općinama i gradovima u istoj županiji porast nezaposlenih u posljednjih godinu dana pet puta manji nego u općini Čitluk. Općini koja je prije nekoliko godina po određenim statističkim mjerilima bila druga općina po razvijenosti u cijeloj Bosni i Hercegovini. Naravno, nije kriva samo država pa ni Općina, ali što su učinili, ne znamo. Čak je županijska vlada izdvojila značajna sredstva za zadržavanje radnih mjesta, dodijelila i uplatila subvencije poslodavcima, ali ne u travnju i svibnju kad je najviše trebalo, nego u rujnu i listopadu, mjesec-dva prije lokalnih izbora. I unatoč tome, rezultat je osamsto nezaposlenih više u našoj općini! Bilo bi lijepo vidjeti koje druge mjere poduzima općina, u suradnji s drugim razinama vlasti, koje su izravna potpora građanima. Jer, asfalt i fasade su korisne i potrebne mjere. Ali njih je puno lakše i jeftinije postići nego riješiti ono što građanima u ovom trenutku puno više treba.

A za Bijakoviće i Međugorje posebno, što je Općina poduzela da koristi potencijale koji tamo postoje? Što je poduzeto da se ljudima omoguće da u pogon stave sve što su godinama stvarali, ili da im se omogući da premoste razdoblje krize sad kad je potrebno. Godinama su mnogi živjeli zarađujući svoj kruh i koristeći blagoslove upravo u Bijakovićima i Međugorju. Red bi bio da se pokaže razumijevanje da sačuvamo vrijednosti koje smo godinama stvarali. Ali ne samo Bijakovići i Međugorje, nego svi resursi u cijeloj općini. Neki mogu reći da neki poslovi nisu u nadležnosti općine. Neki stručnjaci upozoravaju, nemojte pričati o globalnim temama, ekonomskim temama, ovo su lokalni izbori. Pa o čemu trebamo pričati? Trebamo zatvoriti oči i pretvarati se da problemi oko nas ne postoje? Europska povelja o lokalnoj samoupravi, koja je ratificirana i u BiH, prije više od 25 godina, kaže „Nadležnosti koje su povjerene lokalnim jedinicama moraju biti, u pravilu, potpune i cjelovite. Njihovo obavljanje ne smije biti onemogućeno ili ograničeno od neke druge središnje ili regionalne vlasti, osim kada to dopušta zakon.“ Koliko djela Općine Čitluk govore o ovome? Dakle, nadležnosti lokalne samouprave imaju smisla samo ako su potpune i cjelovite, a ograničiti provedbu tih nadležnosti može samo zakon. Drugim riječima, općina Čitluk može poduzeti sve što je potrebno „da, u okvirima određenim zakonom, uređuje i upravlja, uz vlastitu odgovornost i u interesu lokalnog pučanstva, bitnim dijelom javnih poslova.“

Političari bi, budući da nisu zaposleni u vlastitom, privatnom biznisu, trebali raditi NE SAMO ZA SEBE I SVOJE, NEGO ZA SVE. Nije lako zadobiti povjerenje građana. „A što ako budete isti kao i ovi?“, često pitaju. Pa, isti sigurno biti nećemo, možemo biti bolji ili lošiji. Ali vjerujemo da nije teško biti bolji. Ako dobijemo povjerenje većine i mogućnost ostvariti svoje ciljeve, građani će suditi jesmo li bolji ili lošiji. Sve dok ne dobijemo, građani mogu suditi samo o djelima onih koji već 30 godina bez prestanka upravljaju i odlučuju. Ali to sigurno neće biti teško, jer se djela koja govore može ponešto i priupitati (kad već govore!), a kad djela odgovore na sve upite građana, na temelju tih odgovora neće biti problem dati ocjene. A ocjene treba dati kako bismo ustvrdili radi li političari „za sebe i za svoje“ ili rade „za sve“. To, kažem, neće biti teško. Ako pak pustite da djela sama govore ona će govoriti ono što žele, a ako ih ponešto i priupitate, onda će morati dati odgovore na vaša pitanja. A što ako odgovori ne budu zadovoljavajući? A što ako neka djela dobro govore, a neka djela krivo govore? Što ako je puno djela koja ništa ne govore?

Primjerice, mjere socijalnih naknada za rođeno dijete nisu prioritet u općinskom proračunu. Jer da jesu bile bi nešto više od 200 maraka, koliko iznose danas za prvo i drugo dijete. Za usporedbu, za prvo dijete rođeno u obitelji, općine puno manje i slabije od Čitluka imaju sljedeće mjere: Jablanica za prvo dijete izdvaja 500 a za drugo 1000 maraka; Neum za prvo i drugo dijete izdvaja po 400 maraka; Konjic za prvo i drugo dijete po 500 maraka (slično kao i općine u Županiji Zapadnohercegovačkoj); Prozor-Rama za prvo 1.000 a za drugo 1.500 maraka, općina Ravno isto za prvo 1.000 a za drugo 1.500 maraka. Općina Čitluk – za prvo i drugo dijete po 200 maraka. To su doista djela koja govore.

U posljednjih nekoliko godina, općinski proračun je porastao za otprilike 50%, s oko 6,5 na skoro 10 milijuna konvertibilnih maraka. Za polovicu nam je uvećan općinski proračun. Bravo! Možete li mi, poštovani građani, skrenuti pozornost u čemu se to primijeti? Što se u svakodnevnom životu u posljednjih nekoliko godina popravilo za 50%? Ne za 5 ili 10 posto, nego za 50 posto. Osjete li to građani u odgoju i obrazovanju, zdravstvu, socijalnim pravima, i tako dalje? Osim građevinskih radova, u kategorijama asfalt, fasade, kanalizacija i slično, nekoliko mjeseci pred izbore, i 100 maraka prvašićima (samo u godini pred izbore!), ima li nešto konkretno i trajno poboljšano, da se vidi da je 50% bolje? Doduše, gradi se objekt za djecu s poteškoćama u razvoju! Uh, isprika, to ne ide iz proračuna, to je pretežno donacija. Pa onda, kružni tokovi, regionalni putevi i tome slično!? Ne, ispričavam se, ni to nije iz proračuna, to je uglavnom iz proračuna HNŽ (usput, kad smo kod toga, bilo bi interesantno vidjeti koliko zapravo godinama općina Čitluk stvarno sudjeluje u korištenju stotina milijuna maraka prihoda županijskog proračuna, sa svojim pravim potrebama, a koliko druge općine,  s tim da taj županijski proračun općina Čitluk puni više od bilo koje druge općine u Županiji – osim grada Mostara?!). Čekaj, dobili smo modernu srednju školu, jednu od najmodernijih u državi? Točno, samo, ni to nije iz općinskog proračuna, jer oko četiri milijuna maraka izdvojili su Federacija BiH, HNŽ, Vlada RH i pojedini građani, a Općina Čitluk je uložila zemljište, komunalne priključke, pristupnu cestu i uredila okoliš. Pa, je li nešto drugo? Novi vrtić? Ne, nije ni to. Donacija! A da nije uloženo u promjenu vodovodnih cijevi da nemamo gubitke vode veće od 50% i da ne plaćamo vodu dvostruko? Ne, nije ni to, još plaćamo vodu dvostruko! I od računa za vodu koje kao građani plaćamo, jedan dio ide za vraćanje kredita za dug Elektroprivredi, za razdoblje u kojemu je voda već odavno plaćena. Moglo bi se nabrajati još podosta, ima prostora za puno pitanja, ali jednostavno, bilo bi lijepo znati gdje je razlika u 50% porasta proračuna. Ja vjerujem da ta razlika ne ide samo „za sebe i za svoje, nego za sve“ (građane). Da nam se svima jasno i glasno kaže i pokaže – gdje je točno uložen i potrošen novac koji je namijenjen za potrebe građana.

Kako je s materijalnim sredstvima, tako i s našim simboličnim kapitalom. Ako je netko vidio grb općine Čitluk, molim da mi kaže gdje se točno sad nalazi. Možda i grb govori. Želim ga upitati otkud se našao na letcima jedne političke stranke? Je li Općinsko vijeće odredilo (kao što je predviđeno u Statutu Općine) da se grb općine Čitluk može koristiti za političku predizbornu promidžbu jedne stranke? Grb općine simbol je cijele općine i nas, svih njezinih građana, zar ne? Siguran sam da se svi slažemo kako ga nitko ne bi trebao zloupotrijebiti, ne daj Bože, pogotovo ne u političke, predizborne svrhe. Jer, kako smo rekli, „ne samo za sebe i svoje, nego za sve građane“.

Ako dopustite, još jedno pitanje. Jeste li dobili konkretnu potporu Općine Čitluk u vremenu posljedica pandemije virusa Sars-CoV2, a koja traje više od pola godine, odnosno možete li me uputiti na neka djela koja o tome govore? Volio bih znati kako je Općina sudjelovala u ublažavanju posljedica pandemije, ima li neki plan za razdoblje koje je pred nama? Je li uopće moguće ostati pasivan i promatrati stvari kako se mijenjaju oko nas? Ako konkretne mjere ne stupe na snagu uskoro, iscrpit ćemo rezerve koje smo prikupili, utonut ćemo u kaos i onda će biti puno teže rješavati ono što je danas možda moguće puno jednostavnije.

Ne mogu svi preuzeti odgovornost, članova Općinskog vijeća ne može biti više od 25, ne može biti u isto vrijeme više načelnika nego samo jedan. Ali nešto može. Politika može vratiti svoje dostojanstvo tako što ćemo svim političarima dati do znanja da su njihovi poslodavci oni koji im daju posao – koji svojim glasovima omogućuju da rade taj odgovorni posao. Kao pravi poslodavci moramo provjeriti „svoje“ djelatnike, kako rade, kakav rezultat proizvode. Ako su dobri, ako naša „firma“ (u ovom slučaju Općina) dobro radi, samo neka nastave, treba ih podržati. A ako nema pravih rezultata, ako su se umorili, ako su izgubili viziju, nemaju snage, treba im odmora, treba ih odmijeniti, onda treba posao povjeriti drugim radnicima. Mi glasovanjem na izborima biramo komu dajemo posao, onima koji rade za nas, za sve, a ne samo za sebe i za svoje.

Mnogi ne izlaze na izbore zato što kažu „kad bi oni zaista radili u moje ime i za moje interese, ja bih izabrao komu ću dati povjerenje, ali oni će raditi svaki za sebe, a ne za nas, prema tome, nije mi važno“. Takvi neće glasovati. Ali će glasovati oni koji vjeruju da ne smiju svoj glas prepustiti onima koji ga nisu zaslužili, da se isplati prikupiti dovoljno pojedinačnih glasova koliko treba prikupiti da se upravlja proračunom od skoro 50 milijuna maraka u sljedeće četiri godine. U uređenim društvima (pitajte svoje susjede i ukućane, naše Brotnjake koji svakodnevno odlaze u Austriju, Njemačku, Irsku, Dansku …), tamošnji političari se brinu za sve, ne samo za sebe i svoje. I zbog toga su mnogi otišli tamo gdje se tako radi, a nisu mogli uspjeti u Brotnju. Jer, nažalost, još uvijek nismo svi jednaki.

Moj cilj kao kandidata za načelnika Općine, i većine vijećnika koji ne budu zarobljeni politikom velike stranke, velike partije, je primijeniti taj isti recept uređenih društava, ali ovdje u Brotnju - raditi za sve, ne samo za sebe i svoje.

Na koncu, još jedno pitanje, znate li, s kim ćete ove godine na izbore? Povedite nekoga tko će vam vratiti osmijeh na lice. Sretno.

Marko-Antonio Brkić