Markovina: Velež i vrijeme pomirenja
Piše: Dragan Markovina
Fudbalski klub Velež, osnovan kao Radničko športsko društvo Velež, slavi stotu godišnjicu kao sportski kolektiv i jedan od ključnih simbola grada Mostara koji je valjda konačno ostavio najgore iza sebe. Što je i lijepo i dirljivo istovremeno.
Za sve njegove muke krivi su povijest i politika, od kojih i ne treba bježati jer ga je politika utemeljila i davala mu ritam u prošlosti. I možemo mi sada evocirati i lijepe i loše trenutke, vaditi iz Veležove povijesti opća mjesta, klupske legende ili manje poznate činjenice kao što je napravio Saša Ibrulj u svojoj sjajnoj knjizi o stogodišnjoj povijesti Rođenih, no sve će to ostati manje važno pred onim najbitnijim. Da je Velež nastao kao klub radničke klase, mostarske ulice i gradske sirotinje, odnosno jednom rječju kao klub potlačenih i da je sve to obilježavalo i obilježava duh tog kluba svih ovih sto godina.
U jednom davnom tekstu napisao sam nešto što je danas postalo opće mjesto i pretvorilo se u slogan kluba, za kojeg mnogi i ne znaju odakle dolazi, pa ću ovdje citirati taj pasus. Ne zbog pripisivanja zasluga za tu rečenicu, nego zato jer bolje i preciznije od toga ne mogu napisati: “Velež je klub ljudi čiji obraz ne možeš kupiti, čije uspomene ne možeš izbrisati. Ljudi kojima ne možeš lagati. Velež Mostar, klub raje, ljubavi, ponosa i prkosa. Klub svih nas.’
Čak i onih godina u socijalističkom razdoblju kad je on bio jedini ozbiljan gradski klub i kad je partija koja ga je stvorila bila na vlasti i kad je nedvojbeno Velež bio najveći što je mogao biti i što će vjerovatno ikada biti, on je i dalje bio klub iz malog provincijskog grada, daleko od moći i utjecaja, ne samo velike četvorke, nego i sarajevskih klubova.
Ostat će, uz sve te mitske utakmice, kupove i europske nastupe te velike generacije iz sedamdesetih i osamdesetih, zabilježeno da su ga navijači spasili od preimenovanja, od gašenja i od brisanja ljevičarske radničke tradicije. Nisu ga uspjeli spasiti od tjeranja s Bijelog brijega, niti od toga da podijeli sudbinu podijeljenog grada, ali neke stvari su moćnije od običnih ljudi.
No, sve ovo pišem upravo iz razloga što mislim da je došlo vrijeme za pomirenje, kako Mostara unutar sebe, tako i između Veleža i onih koji su ga namjeravali ugasiti. Tim više mi je žao što prošlog ljeta kad se klub konačno počeo vraćati tamo gdje mu je mjesto i gdje će sada i ostati, uprava kluba nije zatražila od Grada Mostara i od Zrinjskoga da europske utakmice odigra na stadionu Pod Bijelim brijegom.
Bila je to idealna prilika da se duhovi prošlosti zakopaju, da se odigra jedan simbolički čin pomirenja i da sve oko Veleža bude opet samo nogomet i sreća. Ne znam bi li do toga došlo i da je uprava tražila, ali volim misliti da bi se dogodilo. Kao što se još uvijek može i ovog ljeta.
Čovjek ne može zaustaviti vrijeme, niti se ono što se dogodilo, jednako lijepo, koliko i ružno, može poništiti i izbrisati iz povijesti. Ali se može ići dalje, u ljubavi, miru i zajedničkom življenju. Dugo godina mi je patetika Martina Luthera Kinga o snu kojeg ima bila samo to, patetika, ali ne mogu drukčije nego u tom tonu zaključiti ovaj tekst povodom stote godišnjice Veleža.
Klub je preživio, spasio i svoju baštinu, uzeo i taj prvi trofej u Bosni i Hercegovini i probudio duboko potisnute emocije kod mnogih koji to sebi nisu željeli priznati godinama. Napravio je, uostalom i novi stadion, koji već sada divno izgleda i ima autentičnu nogometnu atmosferu. Drugim riječima, uspio je nakon traume krenuti dalje. Teško i uz puno odricanja i neizvjesnosti na tom putu, ali ipak jeste.
Stoga, imajući u vidu Veležovu ogromnu važnost za povijest grada u kojem je nastao i u kojem djeluje pa i organsku povezanost ljudi s njim, bilo bi lijepo kad ne bi bio samo san to da npr. onaj plato pred ulazom na Gradski stadion, ponese ime Fudbalskog kluba Velež ili da se barem onaj spomenik s fontanom na stadionu, s poginulim članovima kluba vrati u prvobitno stanje i značenje. Bez takvih poteza, za koje nažalost još uvijek treba hrabrosti, Mostar neće postati normalan grad, niti će nogometni rivali biti samo to, sportski suparnici.
No, s tim ili bez toga, stota je godišnjica kluba kojeg je iznjedrila i sačuvala mostarska ulica i koji je gradio kulturu solidarnosti između radničkih klubova, danas gotovo zaboravljenu, u onoj istoj mjeri u kojoj su i radništvo i radnička kultura potisnuti iz javnosti kao da ih nikad nije ni bilo.
Velež ju je spasio barem u grbu i za nadati se da će je držati u životu zauvijek, jer onima koji su ga osnivali i vodili klasno je uvijek bilo ispred nacionalnog.