Milanović je predsjednika Srbije proglasio nepoželjnim u Hrvatskoj. Ali čak ni njegove provokativne i ratoborne difamacije ne bi smjele biti razlog za ukidanje prostora za susjedski dijalog, piše Deutsche Welle.

Još od devedesetih godina 20. stoljeća, vlasti i u Hrvatskoj i u Srbiji, u gotovo svakom njihovom sastavu, praktično žive od toga da imaju neprijatelja na drugoj strani.

Odluka hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića da otkaže planirani svibanjski sastanak u okviru inicijative Brdo-Brijuni kako bi spriječio dolazak srpskog predsjednika Aleksandra Vučića u Hrvatsku, čitav protekli tjedan izaziva podijeljene reakcije u javnosti. 

No čini se da su pritom u većini posrijedi kritički nastrojeni osvrti, a s druge strane je uglavnom hrvatska krajnja desnica i sam – Aleksandar Vučić. On je to za medije komentirao riječima da se „u potpunosti“ slaže s Milanovićevim činom, jer mu „tamo nije ni mjesto“.

U očitovanju Ureda predsjednika RH izneseno je da su „političke izjave i postupci“ predsjednika RS „zadnjih dana i tjedana“ u suprotnosti „s ciljem procesa Brdo-Brijuni“ čiji je supredsjedatelj Milanović. Podsjeća se da su taj proces inicirale Hrvatska i Slovenija radi unapređenja međudržavne suradnje i ubrzavanja europskih integracija na jugoistoku Europe. 

Naknadno je iz drugih izvora objavljeno da se pri uredu slovenske predsjednice Nataše Pirc Musar, također supredsjedateljice, razmatra alternativna lokacija za sastanak koji okuplja šefove država Zapadnog Balkana.

Kome i zašto se umiljava predsjednik Hrvatske?

„Načelno govoreći, mislim da je uvijek puno pametnije razgovarati, nego ne razgovarati. Na koncu, to se danas na našem kontinentu najbolje vidi na primjeru EU i Rusije“, rekao nam je o navedenom događanju Tomislav Jakić, vanjskopolitički komentator i nekadašnji savjetnik za vanjsku politiku Stjepana Mesića, hrvatskog predsjednika iz pretprošlog desetljeća. 

On dodaje kako je nakon četiri godine EU „konačno došla pameti“ i konstatirala da se s Rusijom „može i mora komunicirati“. Da su tako razmišljali otpočetka, po Jakićevu mišljenju, stanje u vezi s ratom u Ukrajini svakako ne bi bilo gore nego što jest.

Što se tiče Hrvatske i Srbije, on smatra da se, ne tek po uzoru na prethodni primjer, a uza sve uvažavanje povijesti, ponajprije ne smije smetnuti s uma da su posrijedi - susjedi. 

„Zbog niza razloga upućeni smo jedni na druge“, nastavlja, „a gradnja što je moguće boljih odnosa, definitivno je u interesu građana obiju zemalja. Ako ne dobrosusjedskih, onda makar korektnih odnosa. A otkazivanje sastanka u okviru procesa Brdo-Brijuni kojem je Hrvatska trebala biti domaćin, nikako ne služi tome da se odnosi unaprijede.“

Pogotovo je tako ako se ima u vidu da su oni već dugo na veoma niskoj razini, pa Jakić ističe svoj utisak da je hrvatski predsjednik „osjetio potrebu, samo iz njemu znanih razloga“, da se na neki način ponovno učini prihvatljivim i desnom krilu hrvatskog biračkog korpusa. I to, napominje naš sugovornik, bez obzira na to što se Zoran Milanović više nema mogućnost iznova kandidirati za predsjednika RH. 

„No sa stanovišta očuvanja digniteta predsjednika RH“, kategoričan je Tomislav Jakić, „on se nema potrebe nikome umiljavati.“

Drvlje i kamenje i rakete

„On je pritom u nekoliko tjedana na drugim vanjskopolitičkim temama pokazao da zna zauzeti ispravan, a čvrst i jasan stav, čak i onda kad mu to ne donosi poene u domaćoj političkoj areni. Zato mi je još teže shvatljivo zbog čega ide na liniju održavanja napetosti između Hrvatske i Srbije“, rezonira ovaj poznati nekadašnji televizijski reporter i komentator. 

Naglasio je zatim da osobno ni na koji način ne amnestira ništa od onoga što je Vučić rekao ili napravio u tom kontekstu. 

„No ako se htjelo izvesti odnos sa Srbijom načistac, bilo je i mudrije i čišće da se omogući prilika u kojoj će se predsjednik Vučić sam morati legitimirati.“ 

Sastanak inicijative Brdo-Brijuni bio je po Jakićevu mišljenu dobar prostor za takvu namjenu, u svakom slučaju bolji od drugih. Naročito je to značajno zbog izuzetnog rasta napetosti između Hrvatske i Srbije proteklih tjedana, od kako je Vojska Srbije javno prikazala kineske rakete zrak-zemlja tipa CM-400. 

Sve interpretacije, pa i ona Aleksandra Vučića, prezentirale su to oružje kao poruku ponajprije Hrvatskoj, te su ih srpski tabloidi prigodno nazvali „Zagrepčanke“. Alternativni glasovi ukazivali su pak na pretpostavku da je vjerojatno ipak riječ o dizanju uloga za daljnje pregovore oko Kosova. 

Tomislav Jakić procjenjuje da su Milanovićevim potezom Vučiću prividno zatvorena vrata, ali da je to u stvari očekivano dalo šansu Srbiji da još jednom „sruči drvlje i kamenje“ na Hrvatsku, a sve skupa je po njemu – ponovno nepotrebno i štetno. Osvrnuo se potom na ugovor o vojnoj suradnji između Hrvatske, Kosova i Albanije, a koji je srpski predsjednik označio kao najavu oružane prijetnje njegovoj zemlji. Jakić se slaže da bi teoretski to zaista mogla biti prijetnja, kad bi netko imao baš takve namjere.

Život od neprijateljstva

„No duboko sam uvjeren, prema svemu što znamo o tom savezu, da o tome nema govora. Ne mogu na jednak način govoriti o sudionicima iz svih sastavnica tog saveza, iako bih za Hrvatsku apsolutno ustvrdio da ovdje nitko nije toliko neodgovoran pa da rezonira na taj način, bez obzira na sve simptome militarizacije kroz koje prolazi i RH“, rekao je Jakić za DW.

Još od devedesetih godina 20. stoljeća, vlasti i u Hrvatskoj i u Srbiji, u gotovo svakom njihovom sastavu, praktično žive od toga da imaju neprijatelja na drugoj strani.

„Teško je to kvantificirati pa reći gdje je u kojem trenu malo više ili manje odgovornosti, ali generalno je tako da napetost odgovara objema stranama. Ne samo Vučiću, nego i HDZ-u paše da u očima svoje domaće javnosti projicira onog drugog kao prijetećeg neprijatelja. A to se zaključno može svesti na konstataciju da je i u Hrvatskoj i u Srbiji očito riječ o dosljednoj politici tipa - neprijatelja mora biti“, zaključio je Tomislav Jakić, dok pažnja javnosti ostaje usmjerena na eventualnu skoru objavu zamjenskog termina i lokacije sastanka Brdo-Brijuni, ujedno mogući susret Milanovića i Vučića.