Piše: Dragan Bradvica

Na zapadnom Balkanu okovanom turbulentnom prošlošću, rigidnim nacionalizmima pa čak i još uvijek živim velikodržavnim projektima svaka inicijativa ili ideja poprimi negativne konotacije iako možda ima najbolje namjere.
Takva je situacija i s 'mini Shengenom' koji su već potpisali Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, izvjesno je da u sve ulazi Kosovo a nakon promjene vlasti i Crna Gora. Dakle, sada je samo pitanje na koji način će se ponašati Bosna i Hercegovina iz koje je ipak trenutno mnogo više onih glasova koji su za takvu ideju. I sama ideja je više nego dobra – slobodan protok ljudi, kapitala, roba i usluga, žitelji će prelaziti granice samo s osobnom iskaznicom, inozemni turisti neće morati u svakoj zemlji prolaziti sve putničke kontrole…
Niz je stvari koje su nasušno potrebne regiji a na kraju krajeva sama Europska unija je 1951. godine počela svoj put upravo na ovim principima da bi se efektom 'spillovera', odnosno 'prelijevanja' nastavila razvijati i graditi zajedništvo i u drugim područjima. Ali u svemu su dva velika pitanje i dvije, po mnogima, velike zamke – je li ovo na neki način 'voda na mlin' Srbiji koja će dominirati regijom i je li 'mini Shengen' svojevrsna utješna nagrada jer nitko iz regije neće proći kroz briselska vrata?

Velikodržavni koncepti

I ovi strahovi su itekako opravdani. U Srbiji nikada nisu prestali sanjati san 'velike Srbije', pa su tako na čelu države nekadašnji radikali i sljedbenici Slobodana Miloševića koji i dan danas tu i tamo znaju dati izjave koje idu u ovom retrogradnom smjeru. Ostaje samo nada da će ove retrogradne i pogubne politike ostati tamo gdje im je i mjesto – u ropotarnici prošlosti - a na sceni jedna nova Srbija okrenuta budućnosti, obrazovanju, razvoju i poštivanju svojih susjeda. To bi bilo krucijalno važno ponajprije za samu Srbiji a i za cijelu regiju.
S druge pak strane, Srbije jeste najveća zemlja regije koja polako podiže svoju ekonomiju i koja bi od 'mini Shengena' mogla imati najviše koristi. Shodno tome, inicijativu za ovo i upućuju u trenutku koji je za njih najpovoljniji, ali to je sasvim legitimno jer svaka država na svijetu ponajprije štiti svoje interese. Ipak, ukoliko je ova ideja bez ikakvih 'figa u džepu' i nekih drugih aspiracija, ona bi trebala biti dobra za sve države jer će ih više povezati i omogućiti i njihovim ekonomijama da 'prodišu'.
Uistinu jeste nenormalna situacija da kamioni iz jedne u drugu zapadnobalkansku državu znaju putovati i više od 20 dana zbog raznoraznih kontrola i birokratskih procedura. Gotovo je nevjerojatan podatak kako kamioni u ovoj regiji izgube tri tisuće godina čekajući na granicama. Ukoliko bi se uspostavili zajednički granični prijelazi samo na tome i zapadni Balkan godišnje uštedio oko 800 milijuna eura a tome treba dodati i niz drugih pogodnosti.

U EU nećemo možda nikad

Druga dilema i strah jeste kako je 'mini Shengen' zamjena za članstvo u EU jer sve je izvjesnije da nitko iz regije, barem u neko dogledno vrijeme, neće biti dio 'europske obitelji'. Što zbog situacije u državama zapadnog Balkana koje su nevoljke provoditi reforme, raditi zajedno sa EU, koje ne žele da u njima postoji vladavina prava, čiji su lideri mnogo bliže autokratskim režimima s Istoka a što zbog mnogih kriza u EU, nemogućnosti dogovora o novom dizajnu Unije i novom temeljnom ugovoru, različitim vizijama, turbulentnim geopolitičkim odnosnima u svijetu…
Sve ovo je regiju bacilo na margine interesa pa se uistinu gotovo nemogućim čini da za dvije, pet ili deset godina jedna Nizozemska, Francuska, Danska ili Švedska dignu ruku za prijem novih članica iz regije. Ali svi žele regiju vezati za EU i na tome intenzivno rade kako ovdje ne bi bio prevelik utjecaj drugih sila. Pojednostavljeno – zapadni Balkan možda nikada, a sigurno neće tako brzo postati dio EU ali će Unije ulagati značajna sredstva kako bi regiju vezala za sebe, radila na ekonomskom oporavku i pomirenju.
I dok mnogi to ne žele kazati na glas, još prije dvije godine francuski predsjednik Emmanuel Macron je predstavio svoju viziju Europe koja bi bila EU u 'dvije brzine' ili 'dva koncentrična kruga', a zemlje zapadnog Balkana našle bi se tek u 'trećem krugu', nazvanom 'zajednicom vrijednosti'. Zastupnik u Europskom parlamentu Tonino Picula jasno je kazao kako svi trebaju priznati jednu činjenicu da se povijesni zenit proširenja Unije dogodio još 2004. jer nakon toga svaka kriza s kojom se suočavala EU dovodio je malo po malo do zamiranja tog procesa i pada političkog interesa da se EU širi dalje.
Dodaje da se nakon velike ekonomske krize koja se pojavila 2008., a prerasla i u političku krizu, pa nakon toga migrantske krize i Brexita a sada i pandemije koronavirusa pojavila još jača potreba da se Unije iznutra reformira. A kako je sve ovo istina svjedoče svi summiti EU održani posljednjih godina vezani za zapadni Balkan i iz čijih su deklaracija i drugih dokumenata uvijek izbacivane riječi 'proširenje' ili 'članstvo'. Sve ovo navodi na zaključak kako će se EU baviti sama sobom, odnosima sa SAD-om, Rusijom, Kinom i Turskom, regiju vezivati za sebe ali je ne vidi unutar EU.
Upravo bi 'mini Shengen', koji itekako podupiru i EU i SAD, bila jedna zamjena za to, mogao bi ekonomski uvezati i ojačati regiju, približiti jedne drugima pa možda da efektom 'prelijevanja' sve se prelije i na politički teren pa i mi u regiji polako počnemo usvajati europske vrijednosti, u punom smislu živjeti slobodu i demokraciju, jačati pravnu državu, civilni sektor i mnogo jače i od politike neovisno obrazovanje.
S te strane 'mini Shengen' uistinu treba gledati kao jednu veliku priliku jer niti EU niti SAD neće štedjeti novca kako bi 'pogurali' ovu ideju. Kada već nećemo, u najmanju ruku, tako brzo biti bio EU zbog čega svoju sudbinu ne uzmemo u svoje ruke i napokon se iščupamo iz blata prošlosti i barem damo šansu mladim generacijama za bolju budućnost?