OLAKO OBEĆANA BRZINA

Stručna analiza Vjekoslava Domljana

Kakogod vlada intervenirala i kakogod regulirala raspodjelu olaća, tržište će nakon izvjesnog vremena vratiti stvari manje-više na početne postavke. To je davno konstatirao nobelovac Paul Samuelson, kad je komentirao peronističku ideju o nominalnom povećanju plaća za 40% u Argentini. U tom bi slučaju, smatra Samuelson, plaća realno porasla za 6%. Samuelson nije smatrao da je odnosi raspodjele nepromjenjivi, kao što je smatrao Pareto, nego da se tvrdoglavo opiru promjenama.

Svjetska banka je pravila ex-ante ocjenu učinaka povećanja minimalne plaće u slučaju Kosova. Došla je do zaključila da bi snažno jednokratno povećanje minimalne plaće, čak i kad se s tim povećanjem uveliko kasni, nije rješenje. Postupuno povećavanje, uz sagledavanje reakcija tržišta rada, je ono što preporučuje. A u slučaju FBiH radi se o povećanju minimalne plaće, ne za 47% kao u promatranom slučaju Kosova nego za 68%.

Nesumljivo je da su pozivi na povećanje minimalne plaće popularni u Europi i van nje. Zagovaratelji tvrde da veća minimalna plaća jača dohodak nisko izobraženih radnika, smanjuje siromaštvo od rada i poboljšava raspodjelu dohotka uz mali negativni efekt na zaposlenost.

Politika minimalne plaće može biti koristan instrument zaštite radnika od nepravedno niske plaće i doprinosi smanjenju nejednakosti i siromaštva po osnovu rada. S druge strane, ta politika može voditi većim stopama nezaposlenosti, posebice među mladim i neizobraženim radnicima.

Minimalna plaća može biti važan instrument socijalne zaštite ranjivih skupina radnika, no mogu je pratiti i izvjesni rizici. Primjerice, Međunarodna organizacija rada navodi da se pri utvrđivanju minimalne plaće treba uzeti u obzir potrebe radnika i njihovih obitelji s jedne strane, kao i ekonomske faktore s druge strane. Pri tome je nužno uspostaviti ravnotežu tih dvaju strana  kako bi se osigurala zaštita radnika  i postigao održiv razvoj firmi. Važno je balansirati između zaštite radnika i negativnih efekata na tržište rada kroz povećanje nezaposlenosti, povećanje sive zaposlenosti i sl.

Europska unija sindikata je prije nekoliko godina predložila da se veličina minimalne plaće postavi na 60% medijalne ili na 50% prosječne plaće zemlje članice EU. Pošto prosječna plaća odražava ekstremno visoke plaće, bolje je  koristiti medijalnu (najčešću) plaću kao orijentir, posebice kad zemlja ima veliku nejednakost plaća.

EU je prihvatila navedeno gledište, pa su zemlje članice - sukladno Direktivi EU o primjerenim minimalnim plaćama 2022/2041 -  do 15. novembra 2023. bile u obvezi  utvrditi minimalnu plaću na 50% prosječne ili 60% medijalne plaće i od tada primjenjivati to pravilo.

Tržište rada FBiH je nefunkcionalno

Ravnotežna plaća je ona pri kojoj su ponuda i tražnja radne snage jednake. Na slici 1 to je označeno tačkom e, kod koje je veličina plaće p^e a veličina radne snage E. Kad je minimalna plaća (primjerice, plaća p₂ na slici 1) veća od ravnotežne plaće (p^e), povećanje minimalne plaće vodi povećanju nezaposlenosti. U tom slučaju povećava se broj radnika koji će nuditi svoje usluge (tj. povećava se ponuda radne snage) dok će poslodavci manje tražiti radnike (tj. smanjiće se tražnja radne snage). Tako će neodmjereno povećanje minimalne plaće voditi porastu nezaposlenosti.

Slika 1: Minimalna i ravnotežna plaća

Ako je minimalna plaća, primjerice plaća p_1, ispod ravnotežne plaće (plaća p^e), to neće imati utjecaja na tržište rada – tržište djeluje kao da minimalna plaća i ne postoji. Dakle, ključne poruke standardnog, neoklasičnog modela su da minimalna plaće ne smije preći ravnotežnu veličinu plaće i da se do te veličine može slobodno povećavati.

No, neoklasični model tržišta rada nije primjenjiv na ekonomiju FBiH. Naime, u dualnoj ekonomiji (formalni spram neformalnog sektora, javni spram privatnog sektora, razvijeni kantoni spram nerazvijenih, razvijene djelatnosti spram nerazvijenih itd.) i vrlo heterogenoj ekonomiji (pozicije profesija po djelatnostima i kantonima i sl.) tržište rada nije funkcionalno. To se vidi po velikom jazu u plaćama javnog i privatnog sektora (1.5:1), jazu u plaćama po kantonima (1.5:1), jazu u plaćama po djelatnostima (2.7:1) i najvjerojatnije ogromnom jazu plaća po profesijama (nažalost, nema nikakvih statističkih podataka o tome).

Ilustracije radi, za FBiH procjenjujemo da je prosječna plaća u javnom sektoru 1600 KM a u privatnom 1090 KM. Također procjenjujemo da je odnos zaposlenih u javnom i privatnom sektoru 2:1, pa proizlazi da je prosječna plaća 1260 KM. Dakle, podizanje minimalne plaće na 1000 KM podiglo bi minimalnu plaću na 92% prosječne plaće privatnog sektora, što je nerealistično.

Ekonomske posljedice navednih jazova, koja se ispoljavaju već decenijama, govore o nefukncionalnosti i o neefikasnosti ekonomije. Da je tržište funkcionalno, dolazilo bi do seljenja rada i kapitala iz djelatnosti u djelatnost, iz kantona u kanton i dolazilo do usklađivanja plaća i smanjivanja jazova. No, toga nema, nego se, kako reče Samuelson, ti jazovi tvrdokorno održavaju. I održavaće se. I u tome je problem. Primjerice, radnici javnog sektora, čiji je doprinos stvaranju nacionalnog kolača manji od doprinosa radnika privatnog sektora, imaju veće plaće. Manje daju stvaranju kolača, a više od njega uzimaju u odnosu na radnike privatnog sektora. Stvar je u toliko gora što se u (F)BiH već decnijama jede veći nacionalni kolač no što se stvara.

Udio radnika s minimalnom plaćom (uz dodatak toplog obroka i prijevoza)  u FBiH iznosi oko 15-17% ukupnog broja zaposlenih odnosno oko 25% zaposlenih privatnog sektora. Broj radnika  s minimalnom plaćom prelazi 10% ukupnog broja zaposlenih kod svega pet zemalja EU: Slovenija (15.2 %), Bugarska (14.1 %), Rumunija (13.3 %), Poljska (12.1 %) i Francuska (11.6 %).

Treba imati u vidu da razlike u minimalnoj plaći  zemalja ne odražavaju samo politiku minimalne plaće, nego i razliku u stupnju ekonomskog razvoja zemalja i prosječne veličine njihovih plaća. Stoga treba biti oprezan kod međunarodnih poređenja, pošto se zemlje razlikuju kako po strukturi tržišta rada, tako i po načinu izračuna prosječne/medijalne plaće. K tomu još ima dosta zemalja koje imaju više minimalnih plaća, kao i zemalja koje ih uopće nemaju. Stoga je nužno provesti dodatne analize, uzimajući u obzir  specifičnosti zemlje, pri poređenju minimalnih plaća zemalja.

Šta da se radi?

Dubok jaz na račun najranjivije skupine radnika treba ispravljati, ali postupno. Imajući u vidu koliko je teško ispravljati jazove raspodjele, rješenje bi moglo biti uvođenje višestrukih minimalnih plaća. Vlada FBiH bi mogla  utvrditi jednu i to nisku bazičnu plaću (i time okončati svoju ulogu u politici minimalne plaće).

Potom bi socijalni partneri, tj. poslodavci i sindikati, dogovarali iznos minimalne plaće za odnosnu djelatnost, uz uventualno korekciju po pojednim kantonima i profesijama. Ako se poslodavci i sindikati ne bi dogovorili, formirao bi se sud časnih ljudi (potpomognut timom nezavisnih stručnjaka).

Jednokratno povećanja minimalne neto plaće  npr. u FBiH na  1000 KM uz zadržavanje naknada u vidu toplog obroka, prevoza i regresa kao i nesmanjivanja socijalnih doprinosa izazvalo bi snažne negativne efekte. Došlo bi do smanjenja zaposlenosti zbog otpuštanja radnika i povećanje nezaposlenosti,  premještanje radne snage iz formalnog u neformalni sektor, jačanje prigušene inflacije (troškovna inflacija se u (F)BiH zbog valutnog odbora pretvara u depresiju tj. pad proizvodnje i zaposlenosti), povećanja troškova rada i slabljenje ino konkurentnost firmi, trke među radnicima s jednog na drugo radno mjesto u zoni minimalne plaće, i slabljenja usklađenosti raspodjele dohodaka i povećanje ukupne veličine plaća izvjesnih djelatnosti i firmi (zbog vezanosti plaća za minimalnu ili prosječnu plaću putem koeficijenata).

U međuvremenu bi tim nezavisnih stručnjaka, baratajući kompleksnijom matematikom, pripremio statističke i ekonometrijske koji bi poslužili  ka utemeljena osnova politike minimalne plaće.