Skupina mirovnih aktivista i ratnih veterana, bivših pripadnika Armije RBiH, Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Hrvatske vojske (HV), Vojske Republike Srpske (VRS), Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Vojske Jugoslavije (VJ), prisustvovala je obilježavanju Dana bijelih traka, u znak sjećanja na žrtve, civile nesrpske nacionalnosti, ubijene tokom rata od 1992. do 1995. godine u Prijedoru i okolini.

Dan bijelih traka obilježava se u znak sjećanja na 31. svibanj 1992. godine, kada je krizni štab Prijedora, na čelu sa Srpskom demokratskom strankom (SDS), izdao naredbu kojom je nesrpskom stanovništvu naređeno da obilježe svoje kuće bijelim zastavama ili platnima, te da prilikom izlaska iz kuća vežu bijele trake oko ruku. 

Na taj način su u Prijedoru  i okolici označeni civili nesrpske nacionalnosti, nakon čega su počela masovna zarobljavanja, ubojstva i silovanja.

102 djece

U zločinima koji su se desili u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je bilo 102 djece. Kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm prošlo je oko 30.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti.

Aktivisti i aktivistkinje okupljeni oko inicijative „Jer me se tiče“ nastoje da izgrade kulturu sjećanja na prošlost koja će se oduprijeti nacionalističkim narativima. Ova Inicijativa već godinama organizuje događaje Dan bijelih traka (31.5.) i Noć u Trnopolju (5.8.), i u njoj su okupljeni aktivisti/kinje različitih identiteta koji nastoje da dopru do javnosti, s porukom osude ratnih zločina i zločinaca, a ne korištenja žrtava rata za raspirivanje mržnje. 

-Građani i građanke su ovaj datum počeli obilježavat tek na 20. godišnjicu od početka zločina u Prijedoru, 2012. godine i to kao prosvjed zbog prvih zabrana komemoracija. Desilo se da je tada policija zabranila komemoraciju za ubijene žene i djevojčice i onda smo se mi pozvali na taj već sudski presuđeni događaj iz 1997. godine, presudu Dušku Tadiću u kojoj se navodi ta situacija da su neki ljudi bili označeni bijelim trakama, da su na svoje kuće morali stavljat bijele zastave i bijela platna na krovove kuća i balkone. To je bio prosvjed, odnosno način kako da mi nastavimo komemorirat događaje i žrtve, a da prevaziđemo tu zabranu, koju nam je dala lokalna vlast i policija. Osnovna ideja nam je bila da osmislimo komemoraciju koja ne može biti zabranjena. Pozvali smo da to rade i ljudi u svijetu kao jednu vrstu podrške nama u Prijedoru i vrlo brzo smo probili tu blokadu, već iduće godine smo mogli da obilježimo Dan bijelih traka, rekao je Edin Ramulić, aktivista Inicijative “Jer me se tiče” i Centra za mlade Kvart.

Govoriti o svim žrtvama

Ni 32 godine nakon masovnih zločina u Prijedoru, gradske vlasti ne dozvoljavaju postavljanje spomen obilježja u znak sjećanja na stradale žrtve u ovom gradu, pa se u znak solidarnosti sa žrtvama prisutnim posjetiteljima vezuju bijele trake oko ruke, te se čitaju imena ubijene djece i u krug se polažu ruže s njihovim imenima.

-Ovdje sam - jer me se tiče, jer izražavam svoju solidarnost s građanima i građankama Prijedora, koji se godinama bore za spomenik posvećen 102 ubijene djece, i podržavam organizacije i pojedince koji se u ovom gradu godinama bore da se sjećanje na ono što se u Prijedoru dogodilo tokom 1992. godine ne izbriše. Važno je govoriti o svim žrtvama, o tome tko su bili, šta bi bili da nisu izgubili živote, ali neophodno je govoriti i o počiniteljima i  načinima na koje zlo nastaje i kako pravi zločince s jedne, a žrtve s druge strane, rekla je Katarina Milićević, mirovna aktivistkinja i članica tima Centra za nenasilnu akciju i dodala da aktivnosti vezane za obilježavanje Dana bijelih traka prati još od 2012. kada je Emir Hodžić s bijelom trakom stajao sam. 

Za zločine u Prijedoru, prema informacijama udruženja žrtava, dosad je doneseno preko 60 pravosnažnih presuda.

-Danas sam prvi put ovdje na “Danu bijelih traka” zajedno sa svojim prijateljima i saradnicima, ratnim veteranima i mirovnim aktivistima iz regije. Osjećaji su mi podijeljeni. S jedne strane sam pogođen tugom koja je neizostavna na ovakvom događaju. U trenutku osvjestite tu količinu bola i nenadoknadivog gubitka kojom su pogođene porodice žrtava stradalih. Ima tu i elemenata ljutnje zbog politikantstva koje još uvijek onemogućava da žrtve dobiju dostojanstveno spomen obilježje čime bi se i ova zajednica odredila prema zločinu koji je počinjen i obitelji dobile bar jedan takav vid satisfakcije i priznanja. Ako se može i nešto pozitivno osjetiti u ovom teškom trenutku, to je način na koji se komemorira sjećanje, rijedak primjer inkluzivnog modela memoralizacije u regiji, bez obilježja nacionalnog i vjerskog, bez ostrašćenih političkih govora… To je način koji otvara prostor dijalogu i razumijevanju i koji šalje jasnu poruku našem društvu da zajedno možemo i osuditi zločin i izraziti solidarnost prema svim žrtvama, rekao je Amer Delić, član CNA tima.

Mirovni aktivisti i aktivistkinje, te ratni veterani iz regije u organizaciji Centra za nenasilnu akciju do sada su prisustvovali komemoracijama u BiH u Gornjem Vakufu, na Koti 715 kod Zavidovića, Stogu kod Vozuće, Novom Gradu/Bosanskom Novom, Sanskom Mostu (Hrastova glavica), Sijekovcu kod Broda, Laništima kod Brčkog, Trusini kod Konjica, Ahmićima kod Viteza, Grabovici, Uborku i Sutini kod Mostara, Briševu i Zecovima kod Prijedora, Korićanskim stijenama, Stupnom Dolu kod Vareša, Boderištu kod Brčkog, mostu na Savi u Brčkom, Bradini kod Konjica, Skelanima kod Srebrenice, Silos u Tarčinu kod Hadžića, Lozju kod Goražda, Rogatici, u Srbiji u Grdeličkoj klisuri kod Leskovca, Varvarinu kod Kruševca, Aleksincu, u Hrvatskoj u Pakracu, Varivodama i Gošiću kod Knina, te u Crnoj Goru u Herceg Novom.