Skupina aktivista ili kako ih se često naziva u medijskom prostoru “mirovnjaka“, sačinjena od žrtava torture u logorima Vojske RS-a, Armije RBiH i HVO-a, nastavila je davno započetu misiju posljednjim druženjem i razmjenom iskustava u Bijelom Polju kod Mostara.

U ovom mjestu u vremenu sukoba HVO-a i Armije RBiH postojala su dva logora – logor Armije RBiH u sali Osnovne škole i logor HVO-a u naselju Vojno. Žrtve jednog i drugog i brojnih drugih širom zemlje, duže od desetljeća predano rade na gradnji i očuvanju mira u Bosni i Hercegovini.

Stanislav Krezić kaže kako je davno uspio pobijediti samog sebe i mržnju u sebi, te da ga kasniji aktivizam činio jačim i ponosnijim.

Prisjećanje na logore

Navodi i kako je zanimljivo čuti iskustva logoraša “s triju strana“, odnosno tri različita gledanja na rat u zemlji. Njihove poruke danas su zajedničke.

- Sva trojica na okupljanjima šaljemo poruku mira i suživota. Želimo kazati da nam zajedno valja živjeti i da u ovoj zemlji ima mjesta za sve nas. Uvijek, također, ispričamo poneki isječak iz logora, nastojeći birati onaj koji je prikladan za prisutne u datom trenutku. Naprimjer, ako je u publici veći broj mladih onda teže priče nastojimo zaobići. Na takvim skupovima posebno je važno poručiti nužnost očuvanja mira. Na početku nesretnog rata mogli smo dići glas i kazati “ne“, ali to nitko od nas nije učinio. Prihvatili smo ga, ali smo 25 godina kasnije do kraja svjesni da je mir važniji od bilo čega, nastojeći graditi ga prije svega za buduće generacije. I to je najmanje što smo u mogućnosti, kaže nam Krezić.

Skupina mirotvoraca često gostuje na različitim događajima u zemlji. Ponekad, priznaje Stanislav, iznenađuje stupanj interesovanja za aktivizam i priče koje pričaju.

- Posebno se obradujemo pozivima s brojnih visokoškolskih ustanova. Studenti se interesiraju za naš rad i to je naravno pohvalno i dobra satisfakcija. U posljednje vrijeme manje putujemo jer je pandemija poremetila i naše djelovanje, ali svakako i dalje smo tu i radimo. Osobno sam već skoro 12 godina u ovome i ni za čim ni najmanje ne žalim. Ponekad mladi iznenade s pitanjima, a zna se desiti i da se poklope razmišljanja dvojice ljudi koji su u suštini neistomišljenici. Uskoro ćemo ponovno ovdje u Mostaru posjetiti tri stratišta i položiti cvijeće, najavljuje Stanislav.

Zanimljivo je čuti i kako na kompletan aktivizam, mirenje i zajedništvo reagiraju politike koje u biti ne rade na zbližavanju naroda u zemlji.

- Osobno ne gledam što će na sve reći politika. Ne gledaju ni ostale kolege iz skupine. Djelujemo kao aktivisti, smatramo da radimo dobru stvar i nemamo kome polagati račune, dodaje.

U bh. društvu postoji i određeni postotak onih koji su tijekom rata ostali bez najbližih, kuća, stanova i imanja, pa je za očekivati da i dio te populacije možda osudi ljude koji pružaju ruke pomirenja.

- Bilo je ponekad prigovora, ali u manjoj mjeri. Ipak su ovo stvari koje doprinose boljitku života na svim nekad zaraćenim stranama. Normalnim ljudima su u interesu ljubav i mir. Nikomu nije stalo da mu dijete sutra ode na nogometnu utakmicu, pa se kući vrati s razbijenom glavom. Nadam se da će doći i dan u kojemu će svi ljudi u Bosni i Hercegovini shvatiti da je različitost bogatstvo i da se ne trebamo razdvajati. Mnogo je primjera država u kojima žive građani različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti ili boje kože, ali bez problema ili međusobnih animoziteta. Ono što smo dosad uradili me ispunjava i dalo mi je snagu za dalji rad, iako danas više nisam ni dobrog zdravlja. To što radimo je dobra stvar i vjerujte mi na riječ, nitko od nas za to nema nikakvu materijalnu korist, rekao je na kraju Krezić.

Kolege iz Sarajeva i Višegrada

Sa Stanislavom su nedavno u Bijelom Polju govorili i Amir Omerspahić iz Sarajeva i Janko Samouković iz Višegrada, također logoraši, ljudi koji su preživjeli torture u ratu.

Ono što povezuje njihove priče su humanost i dobro u ljudima, pa čak i u vremenu ratnog vihora i stradanja, koji su hrabrošću i smjelošću pomagali zatočenicima drugih naroda, te predstavljali svjetlo i nadu da se čovječnost ne gubi ni u najtežim trenucima. Nova generacija traga za pričama ljudi koji su preživjeli torture i zločine u vremenima devedesetih, a samo osobna svjedočenja mogu približiti važnost činjenice da žrtve zločina imaju snage da budu pokretači pomirenja u ovoj zemlji. Zbog toga, aktivnosti javnog govorenja predstavljaju važnu stvar za zajednicu.

J. S.