U jednom trenutku je bio tu. Uz aut liniju je davao savjete igračima. U drugom... Igrači se hvataju za glavu, dozivaju ljekare, kola hitne pomoći. Mladen Žižović je prebačen u bolnicu, ali nažalost dvadesetak minuta kasnije na stadion u Lučanima stiže najgora moguća vijest.

Mladen je preminuo. Igrači su šoku, padaju po terenu, pomoćni trener Bojan Puzigaća je na koljenima. Tragedija. Jedna od onih za koju je bilo kakvu drugu riječ, bilo što drugo, teško pronaći. Jednostavno za tako nešto ne postoje riječi, rečenice, ne postoji ništa osim tišine. Očajne tišine. 

Trebala je to biti važna utakmica, za Mladost, za Radnički iz Kragujevca. Prvenstvena, za bodove. Na kraju smo dobili utakmicu koja je postala nevažna, mala, obična. U usporedbi s jednim ljudskim životom koji se ugasio u 44. godini. A trebao je to biti novi početak. Za popularnog Žižu koji je stigao u Kragujevac prije desetak dana. Nije mu smetalo što je ekipa već sklopljena, izazova se nikada nije plašio. Od trenutka kada je počela njegova trenerska karijera. Uostalom, to je pokazao. Vodeći one najbolje ekipe, ali i one nešto slabije. Nije mu bilo važno. Borac, Zrinjski ili Radnik, Sloboda. Uvijek nekako miran, trener koji nije obećavao nikakve spektakle, velike utakmice, poprilično ozbiljan. 

Oproštaj

Do trenutka kada se pojavi na terenu ili bolje rečeno pored terena. Tada više nikoga nije poznavao. Samo je bio važan uspjeh ekipe koju vodi. To najbolje potvrđuju riječi njegovog prijatelja, ali i suparnika na terenu Feđe Dudića koji je između ostalog napisao:

- Teško mi je kao da sam izgubio nekoga rođenog svog. Falit će mi kad se čujemo pa kažeš ‘što ima bruda’, a onda nastavimo o nogometu, nogometu i opet nogometu. Bili smo rivali na terenu ali samo 90 minuta, a onda opet poslije kao da nikad i nismo igrali jedan protiv drugog. Večer prije utakmice kad smo zadnji put pričali, rekao sam ti, bit će to sve dobro i zovem te poslije utakmice da čestitam. A sad umjesto čestitke, ja pišem ovo… Težak je ovaj naš trenerski posao i dok god budem radio, nosit ću te u srcu i mislima. Trenerski posao je kruh sa sedam kora, a ljudi tako lako daju za pravo da svakog tjedna poslije nekog lošeg rezultata vrijeđaju i omalovažavaju, a ne znaju kako mi to sve teško podnosimo i skupljamo u sebi. Falit će razgovori s tobom i razmjena mišljenja, ali pamtit ću sve naše razgovore i sjećati se tebe i tvojih savjeta. Ti odmori od svega na boljem mjestu jer ovaj je svijet svakako okrutan. Moj Žile.

Jedan od onih koji se nalazio u neposrednoj blizini svega što se događalo bio je Nenad Lalatović, trener domaće ekipe Mladosti. Kojeg je baš na klupi Borca naslijedio Mladen Žižović ne tako davno. 

- U jednom trenutku samo je stao, sjeo i odjednom nešto je puklo. Počeo je ispuštati neobične zvukove, kao da se guši. Bio sam pored njega, odmah sam ga uhvatio i pokušao pomoći, ali vrlo brzo je izgubio svijest. Zvao sam hitnu, došli su za nekoliko minuta, ali nisu ga uspjeli spasiti. Bilo je strašno, još ne mogu vjerovati. Hitna je stigla vrlo brzo, pokušali su sve, ali već tada nije bilo pomoći. Nevjerojatno je kako se život može u sekundi okrenuti. Mladen je bio izuzetna osoba, prijatelj i profesionalac. Nogometni svijet je izgubio velikog čovjeka.

Dubok trag u Zrinjskom

Danas nakon svega, možda je najmanje važno pisati o njegovim uspjesima, igračkoj ili trenerskoj karijeri, ali ovo je ipak sport, brojke i trofeji koji su ostali iza popularnog Žiže su tu. Ostaju za sva vremena. 

Ljubitelji nogometa u Mostaru, prije svega navijači Zrinjskog pamte kao igrača, ali i kao trenera. Mladen nije igrao u velikom broju klubova, ali tamo gdje je jeste ostavio je dubok trag. Rođen je 27. prosinca 1980. Počeo je ekipi Mladosti iz Rogatice. U sezoni 1998/99 prelazi u Radnik Bijeljina, klub koji će kasnije obilježiti i njegovu trenersku karijeru. U Bijeljini je proveo četiri sezone.  

U Mostar je došao u sezoni 2005/06, u ekipu Zrinjskog gdje će postati super važna karika. Kod trenera Franje Džidića, Blaža Sliškovića i Dragana Jovića. Prvi trofej koji je osvojio bio je onaj u Kupu, u lipnju 2009. godine. Zrinjski je bio bolji od Slobode nakon izvođenja penala. Sljedeće godine je tu i titula prvaka. 

Zrinjski je završio na tabeli prvi s četiri boda prednosti ispred Slavije. U tom periodu teško je bilo zamisliti ekipu Zrinjskog bez Mladena, neumornog radnika u sredini terena. Zrinjski je napustio 2010. godine, a onda se vratio ponovo nakon kratke epizode u Albaniji. Odradio još dvije sezone, opet je radio s trenerom Jovićem ali i Slavenom Musom, Draganom Perićem. 

Treći put će se u Mostar vratiti kao trener. Kao nasljednik Harija Vukasa. U tom trenutku je to bio veliki izazov, jer Zrinjski je bio peti, iza ekipe je već odigrano 15. kola u prvenstvu. To je bila ona sezona u koroni koja je prekinuta nakon 22. kola. Sarajevo je bilo prvak ali je Zrinjski bio treći. Ostao je 28 utakmica, u Europi eliminirao Differdange, Olimpiju, pa opet izgubio na penale na Cipru od Apoela. 

Taj isti Apoel će pobijediti kao trener Borca i osvojiti bodove koji su možda čak i bili presudni za prolazak Borca u nokaut fazu Konferencijske lige. Nikada nije odustajao, bez obzira koliko je put bio težak. 

-Imao sam problema s tim ozljedama dok sam bio igrača i uvijek je bilo tih pitanja hoću li se vratiti, ali ja nikada nisam pomišljao na odustajanja jednostavno nisam takav. Ja kao trener sam imao svoju filozofiju, da budem posvećen poslu, da budem miran, staložen, bez velikih izjava. Jer na našim terenima za sedam dana od vrhunskog stručnjaka postajete neznalica. Kada imate rezultat morate znati da ne "letite", da ostanete na zemlji, jer kad tad će doći loši rezultati, pričao je jednom prilikom Žiža. 

Uvijek realan do kraja. Svjestan koliko je trenerski posao težak. Uostalom osjetio je to na svojoj koži najbolje. 

Radnički iz Kragujevca je trebao biti još samo jedna stanici u karijeri trenera koji je napravio dosta u kratkom periodu, ali koji može još više u budućnosti. Došao je u Radnički da ekipu razbudi, "razdrma" nakon odlaska Feđe Dudića. Planirao je, smišljao taktiku, razgovarao s prijateljima, trenerima. I onda je došla ta 22. minuta utakmice u Lučanima. Sudbina je odlučila podijeliti neke druge karte, nitko je nije mogao zaustaviti.

F. I.