Muhamed Avdić: Nismo se oprostili, ne sjećam se očevog posljednjeg zagrljaja
Muhamed Avdić, samo je jedan od onih brojnih koji još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih. U emotivnom govoru na komemoraciji u Potočarima prisjetio se posljednjeg trenutka u kojem je zapamtio svog oca, ali i teških dana koje je proživio.
Muhamedu je sada 39 godina koliko je, kako kaže, bilo i njegovom ocu kada su se posljednji put rastali.
“Tada nismo bili ni svjesni da je to naš posljednji dan koji provodimo zajedno kao porodica. Nismo se oprostili, nismo se ni zagrlili tako da se i ne sjećam očevog posljednjeg zagrljaja, a imao sam 11 godina”, kazao je Muhamed.
Prisjetio se da je taj dan bio 29. ožujak 1993. godine, a da su bili opkoljeni sa planina oko grada.
“Bilo je nešto humanitarne pomoći koja je bila samo tračak nade da nećemo umrijeti od gladi te da će međunarodna zajednica napokon nešto poduzeti da spriječe ulazak četnika u Srebrenicu. Jednog jutra je grad bio preplavaljen desetinama hiljada ljudi koji su se kretali stihijski u nadi da će biti sretnici i uspjeti se popeti na UNHCR-ov kamion i na taj način se spasiti srebreničkog pakla u kojem se ne zna šta je više prijetilo – da li glad kojoj smo danima bili izloženi ili to što smo bili zarobljeni”, priča dalje Muhamed.
“Nadali smo se da će ludilo prestati i da ćemo biti ponovo skupa”
Priča da je njegova porodica bila te sreće da se popne na UNHCR-ov kamion i uputi se za Tuzlu gdje su mislili da će se svi ponovo sastati i normalno živjeti.
“Noćnu tminu je razbijala užarena sijalica i mogli smo gledati TV i pratiti dešavanja u Srebrenici. Svaka nova vijest je praćena sa zebnjom šta će se desiti sa Srebrenicom i napokon je ona proglašena sigurnom zonom UN-a i ta odluka Vijeća sigurnosti je bila probudila nadu da ćemo jednog dana opet biti sretni kao porodica. Svako očevo pismo je budilo iskrenu radost, popunjavalo prazninu i ublažavalo našu fizičku razdvojenost. S vremena na vrijeme kada bi radile veze preko radioamatera otac bi zvao. Nisu to bili dugi razgovori, ali je uvijek na kraju poručivao da slušamo majku, da se trudimo u školi i učimo i da će na kraju ovo ludilo koje se zove rat prestati i da ćemo biti zajedno”, prisjetio se Muhamed.
Dolazak kolone na slobodnu teritoriju u srpnju 1995. godine, kako kaže Muhamed, budio je nadu da će vidjeti i svog oca tada, međutim, javili su da je on zarobljen.
“Nadali smo se da će biti registrovan u Crvenom krstu i da će biti razmijenjen. I tada na sve moguće načine nastojali smo doći do informacija i spasiti oca, ali ostalo je samo na pokušaju. Međutim, nada je uvijek postojala da će on doći i podgrijavala je svaka nova informacija sa mnoštvom dezinformacija. S vremenom ta nada da će doći živ je prerasla u nadu da će se jednog dana pronaći i identifikovati”, naglasio je.
Otac pokušao pregaziti Drinu
Ispričao je da mu je otac pokušao pregaziti Drinu na mjestu gdje se ona razljevala jer nije bio plivač.
“Prešao je u Srbiju s nadom da će imati više šanse da preživi. Mo, MUP RS ga je uhapsio i sačionio zapisnik da je ilegalno i bez dokumenata ušao u Srbiju i da kod sebe i bez dokumenata nije imao nikakvog prtljaga. Na Ljubovijskom mostu je isporučen i preuzet i tu mu se gubi svaki trag. Nakon izvjesnog vremena uspio sam doći do imena koje su mog oca proslijedile dželatu i podigao sam optužnice, ali nažalost Sud BiH smatra da nema dovoljno dokaza za podizanje krivičnog postupka”, dodao je.
Susret s odgovornim za smrt oca
Kaže da se kasnije susreo sa Perom Milićem koji je odgovoran za smrt njegovog oca, ali bez želje za osvetom.
“Samo sa željom da mu pogledam u oči i da ga pitam za mog oca. Da mu kažem da je moj otac bio učitelj i da je mnoštvo djece naučio prvom slovu, nije pravio razliku kako se zovu već mu je bila želja i san da s ponosom može reći da je to njegov učenik. Rekao sam mu da je imao tada nesreću upoznati mog oca da je to mogao biti bilo ko drugi, ali ipak je bio on. Rekao sam mu da ni on ni moj otac nisu mogli odlučiti hoće li biti rat ili neće, ali mogli su odlučiti hoće li u njemu biti ljudi ili zločinci. I na kraju sam rekao da mi je pao kamen sa srca i da ne postoji ta riječ koja može opisati moju emociju”, poručio je Muhamed.
