Prvo poluvrijeme završeno, u Mostaru u četvrtak slijedi drugo – odlučujuće. Ima li Zrinjski snage izbaciti Bugare i koje to stavke u igri najviše treba unaprijediti. 

Zrinjski ovo ljeto defnitivno igra u većem grču nego je to bio slučaj prošle sezone. Jer prošle sezone Zrinjski je u Europu izišao kao prvak, a izbacivanjem Urartua automatski si je priskrbio još šest utakmica – tri jokera do skupina. Prvu meč loptu, protiv Slovana, nije iskoristio, ali jeste drugu, kontra Breidablika… tako da je play off Europske lige kontra LASK-a došao kao utakmica u kojoj pritiska skoro pa nije bilo. E pa ovog ljeta,  priča je u potpunosti drukčija. I to se osjeti. To da bi ispadanje značilo povratak kući. Ali nisu je samo taj pritisak problem u nastojanju Mostaraca ponove prošlo ljeto i opet izbore skupine Konferencijske lige. 

Kontra slovenskog Brava u prvi je plan iskočila propusnost u obrani, primijećen je izostanak brzine, da bi se u prvom duelu s Botevom neke stvari popravile, a pojavili se neki drugi problemi. Što struka može napraviti do uzvrata s Bugarima?

Obrana ima problema

To što je Mario Ivanković u tri dosadašnja europska susreta stalno mijenjao zadnju liniju, već dovoljno govori. Obrana nije kao prije. Vidjelo se to još prošle sezone, ali svejedno se u njenoj završnici Zrinjski konsolidirao otraga – dobro je to izgledalo. S tim da je to bilo ipak domaće prvenstvo… i Kup. U Europi greške, a u Plovdivu se dogodila jedna gruba (Barišićeva), inače znače kaznu. Posebno protiv 'zapetih', našpanovanih ekipa poput Boteva. Onakav poklon bio je u najmanju ruku neisforsiran, velika opomena za dalje. Koliko Zrinjski daleko već ode. Da situacija bude nezgodnija, samo je Barišić bio standardan na stoperu, dok su se Šunjić (dvije utakmice) i Jakovljević mijenjali kao njegovi partneri. Možda su i te promjene prouzročile probleme, ali opet – sva trojica spomenutih igrača dovoljno se dobro znaju da bi se događale onakve situacije. Činilo se i ranije da je došlo vrijeme osvježiti zadnju liniju, ali između dvije utakmice s Botevom to se neće dogoditi pa će struka pa će se Ivanković konačno morati odlučiti koga želi otraga.

Veza bolja, ali i dalje nestabilna

Dakle, struka otraga defnitivno ima problem. Što je donekle naglašeno i promjenama na bekovima, gdje je su se mijenjali Memija i Tičinović, ali to se nije događalo često, a čini se i to da je ta promjena u Plovdivu (lijevo krenuo Memija) prouzročena jednom taktičkom potrebom – činjenicom da je Memija više fokusiran na zatvaranje boka, dok Tičinović svako malo ode naprijed. 
Veza je nakon Brava, nakon onog domaćeg poraza 0:1, bila na najvećem udaru kritika. Spora, bez kreacije, blijeda. U Ljubljani je to otišlo na višu razinu, a veznjake je još više trebalo pohvaliti jer su po vrlo natopljenom terenu inzistirali na igri 'od noge do noge'. Posebno je nahvaljen Mlinar, strijelac pobjedničkog pogotka… i to ne samo zbog toga. Plijenio je mirnoćom, iskustvom… djelovalo je da Zrinjski u toj utakmici dobio jedno vrlo kvalitetno rješenje na sredini terena, ali onda je u Plovdivu odigrao – jako blijedu partiju. I dokazao da mu treba vremena da se ustabili. Još jedan novak u tom dijelu terena, Posavec, s razlogom je izmijenjen na poluvremenu, što će reći da je kičma ekipe i dalje pomalo savijena, u grču. 

Ćuže nagovijestio dizanje napada

Pokušao je Ivanković u Plovdivu s jednom prokušanom ofenzivom, bez eksperimenata i donekle je to upalilo. Ali samo zahvaljujući Mariju Ćuži – koji je nakon dvije vratnice u dvjema utakmicama sa Slovencima, nakon sjajne obrane vratara Boteva Bernata, konačno pogodio – i to kako. Bio je to pogodak za špica, ali svejedno tek jedan uspješan pokušaj u moru situacija koje su ostale nedorečene. Ulaskom Kiša na poluvremenu, Zrinjski je postao razigraniji, ali kao da se iskusni ofenzivac našao u nekom društvu koje ga nije shvaćalo, do kojeg njegove podvale i inteligentno postavljanje nisu dopirale. 

Doprinos drugog krila, Malekinušića, izostao je, kao i njegove zamjene – Topića. Mulahusjenović? Opet odsječen, bez komunikacije s veznim redom. Nije puno pomogao ni Ćorluka koji se s desnog beka često dizao naprijed i pokušavao centrirati… no u prostoru gdje bi lopta bila upućena sada nema snalažljivog Nemanje Bilbije i to se osjeća sve više i više. 

I, što Ivanković može učiniti? 

Na prvu – jako puno loših stvari. Ali nije da je baš sve crno, izgubljeno. Jer Zrinjski se u odnosu na Bravo ipak podigao – tražio je to zahtjevniji, agresivniji protivnik. Tražila je to situacija. No nestabilnost se i dalje osjeti u svakoj od linija – osim na vratarskoj, gdje je Marić ostao na zavidnoj razini. I tu Ivanković i suradnici mu ne mogu puno učiniti. Ne mogu za sedam dana 'izmisliti' neke nove igrače, niti u vatru najednom gurnuti previše novih lica.

Ono što Ivanković može učiniti, najviše se odnosi na mentalnu stranu tima. Na uvjeravanje igrača da su oni ti, da protiv Bugara mogu (što je evidentno). Trebalo bi ih dodatno opustiti i to fokusiranjem na pojedinačne zadatke, na zajedništvo koje se u Bugarskoj, a u odnosu na Ljubljanu, nekako opet izgubilo. A nije se to dogodilo samo zbog toga što se s druge strane našao kvalitetniji protivnik od Brava. 

Nešto se izgubilo na putu od Ljubljane do Plovdiva i upravo o tom izgubljenom detalju leži odgovor mogućeg prolaska dalje. Mostarska bi publika mogla pogurati Plemiće, ali morat će se oni najprije pogledati u ogledalo, a zatim se zagledati i jedni drugima u oči. Energija koju tu pohvataju, mogla bi biti ključna. 

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba