'Ko da je jučer bilo kad je Modrić igro u Zrinjskom. Baš je odskako.' Rečenica kojom si mnogi dižu svoj navijački rejting, dodajući toj povijesnoj činjenici čak i neku mitsku vrijednost. Za omladinu rođenu tih godina, nakon te 2004., to mora da je zvučalo kao kada su nama s četrdeset kuka i više pričali o Bajeviću, Džajiću i društvu. I sigurno da svi nisu bili uvjereni u te priče – da je Luka bio jako dobar već u prvim danima… sve dok se Luka nakon punih dvadeset godina nije vratio u Hercegovinu i sam posvjedočio o svojim mostarskim danima. 

- Kad smo se spuštali prema Mostaru, srce je počelo jače kucati, lijepo je biti tu nakon dvadeset godina. 

Rekao je to Luka u razgovoru kojeg je Zrinjski objavio dan nakon premijere filma 'Zrinjski – Priča o ponosu', u kojem se on pojavio kao jedna poveznica, ljepilo koje je sastavilo pokidane dijelove povijesti mostarskog premijerligaša, a na što su se scenaristi filma i fokusirali – od osnivanja, preko zabrane do reaktivacije.

Novije ere u filmu nema previše, osim Luke. Luke u Zrinjskom koji je nakon njega postao istinska veličina bh. nogometa, a koja se na mostarskoj premijeri dokumentarca nekako zgodno istaknula činjenicom da je do Modrića u Kosači sjedio – Blaž Slišković, koji je za Zrinjski zaigrao u godinama reaktivacije, kasnije kao trener uzeo i dva naslova s Plemićima. 

Prije svih trofeja bio je – 'Filip Šunjić – Pipa'

'Igra Modrić, igra i Zrinjski', pisao je Dnevni list prije dvadeset godina. Prije dva desetljeća, kada je jedan osamnestogodišnjak bio toliko važan za ekipu da je tadašnji trener Stjepan Deverić nevoljko za vrijeme Lukine kvalifikacijske kampanje s U19 reprezentacijom Hrvatske kazao 'morat ćemo se naviknuti na igru bez Modrića'. Luka je tada bio duša momčadi, dobrim dijelom sezone sa njim su to bili i Nikica Bule, Davor Landeka, Kenan Lizde. A Zrinjski... Zrinjski je tada bio klub koji se tek treba izboriti za nešto veliko. Ali Luka se danas tog perioda prisjeća kao nečeg najboljeg što mu se moglo dogoditi...

- Pamtim taj period po dosta stvari, stekao sam dosta prijatelja. Ali ako nešto treba izdvojiti, to je ljubav navijača, to je ono radi čega se igra. I dan danas osjetim ljubav Mostaraca, Hercegovaca. 

A Mostarci, navijači, i službeno su mu iskazali poštovanje… imenovavši ga najboljim igračem sezone 2003/04. Trofej Filip Šunjić Pipa bio je prvi u nizu trofeja za čije skladištenje mu danas treba jedan jednosoban stan…

- Prvo priznanje koje sam dobio. Svi trofeji sa strane, ali ljubav koju ti ljudi iskažu… znači da si nešto dobro napravio. Iako sam tu bio samo godinu dana. Ali mislim da su navijači prepoznali to da sam uvijek davao sve od sebe, komentirao je današnji Luka priznanje za ondašnjeg sebe, talentiranog klinca pred kojim su nakon Zrinjskog čekali zaprešićki Inter, opet Dinamo, Tottenham, Real. 

Priča počela – na Pecari protiv Hajduka

Da, priča se zakotrljala u Mostaru, ali zapravo je prvo Lukino poglavlje ispisano - na širokobriješkoj Pecare. Na tom je zdanju igrao zanimljivih utakmica, tamo je prvi put sa seniorima zaigrao nogomet – kao i kolega mu iz veznog reda Vatrenih Ivan Rakitić koji je prvu seniorsku utakmicu tamo odigrao u dresu Basela (2005. godine). Život nekad zaista piše zanimljive scenarije. Na Pecari se prvi put kao senior suočio i s Hajdukom. Bilo je to u zimu 2004.

- Susret protiv Hajduka sigurno će mi biti velika prilika za dokazivanje, govorio je Luka prije dvadeset godina za Dnevni list, dodajući: Znam da će na tribinama biti ljudi iz Dinama koji će moći vidjeti da sam napredovao u Zrinjskom. Protiv Hajduka sam često igrao u mlađim kategorijama, a ovo će mi biti prvi put da igram u seniorima. 
Kako se to već kaže, ostalo je povijest, a povijest je možda mogla biti i drukčija da ga je Zrinjski uspio zadržati nakon sezone 2003/04… kao što je htio. 

- Modrić je također bio za ostanak u Zrinjskom, ali je u posljednji trenutak ipak odlučeno da Modrić bude bliže Dinamu te je poslan na posudbu u Inter. U Zaprešiću se, pak zadržao samo šest mjeseci, zatim je tri i pol godine bio igrač Dinama, od 2008. do 2012. je bio u londonskom Tottenhamu, od tada je član Kraljevskog kluba, napisali smo u to vrijeme.

Godina koja je puno pomogla

Ispalo je kako je ispalo, povijest je ispisana. S Lukom Modrićem srebrnim i brončanim s Hrvatskom, ali u retrospektivi je jasno da se dosta toga moralo poklopiti od samog početka. A od Hajduka je to išlo - kako treba. Po redu. U toj mjeri da se Luka ondašnje Premijer lige, u kojoj si znao da ćeš na strani dobit' degeneka, sjeća s osmjehom…

- Meni je to vrijeme provedeno u Zrinjskom i na posudbama, dok nisam otišao van, puno pomoglo. Svatko ima svoj put, a moj je bio takav da sam došao u Ligu koja je dosta čvrsta, gruba i to mi je kao osamnaestogodišnjaku pomoglo da se mogu nositi sa seniorskim nogometom i duelima. Zato uvijek naglašavam tu godinu u Zrinjskom. Jer u tim mladim godinama najvažnije da igraš… a meni se to poklopilo. Igrao sam u Zrinjskom dosta, igrao sam dosta i kasnije, nije bilo igraš - ne igraš. Išlo je to za mene kako treba. 

A išlo je i za Zrinjski to kako treba – nakon njegova odlaska, povratka u Hrvatsku. Toliko dobro da danas pričamo o rekordnom, osmerostrukom prvaku BiH, trostrukom osvajaču Kupa i prvom bh. predstavniku u UEFA-inim skupinama od rata…

- Baš sam govorio Lakiju (Davoru Landeki, op. a.), izgleda da sam vas pojačao kada sam otišao - počeli ste osvajat' kada sam otišao, nasmijao se Luka. 

Kaže i to da je gledao europski Zrinjski…

- Vidio sam preokret protiv AZ-a, nešto nevjerojatno. Zrinjski je puno napredovao, nastupi u Europi to potvrđuju. 

Da, Zrinjski je napredovao nakon Luke, no Luka je na svom putu dodirnuo najviše vrhove, nakon čega se vratio u Mostar i tako mu se opet naklonio. 

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba