Prvo mjesto koje je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen posjetila tijekom svog dvodnevnog boravka u BiH, a u sklopu četverodnevnog posjeta zemljama zapadnog Balkana, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji, BiH, Srbiji, Kosovu i Crnoj Gori, je Donja Jablanica.

"Europa je s vama i uz vas", poručila je s mjesta koje je najviše pogođeno katastrofalnim poplavama i klizištima 4. listopada koje su pogodile BiH. Von der Leyen je dala jasno obećanje da BiH, inače jedina država Balkana koja nije ispunila potrebnu Reformsku agendu i ostala bez sredstava EU-a iz Plana rasta, može računati na pomoć. Upravo brzu i učinkovitu pomoć trebaju i pogođeni stanovnici Donje Jablanice, piše Deutsche Welle.

Istinska zainteresiranost Ursule von der Leyen

"Srceparajuće je vidjeti ovo razaranje i uništenje na ovom području. Moje misli su sa žrtvama, obiteljima i prijateljima koje su ostavili. Kakvo grozno iskustvo. Čula sam da je katastrofa počela usred noći. Ljudi nisu imali šanse pobjeći od uništenja. Bilo mi je vrlo važno da svojim očima vidim što se dogodilo i kako su poplave uništile ovo područje", kazala je nakon obilaska područja gdje je stradalo 19 mještana.

Ona je pri tom na trenutak izašla iz predviđenog rasporeda posjeta - nakon silaska s nadvožnjaka prema cesti gdje su čekala službena vozila, nije željela odmah otići. Preko razrovanog tla i nanosa, produžila je dalje u Donju Jablanicu gdje su vojnici čistili prilaze kućama, razgovarala s njima i očito bila pod jakim dojmom viđenim razmjerom katastrofe.

Predsjednica Vlade Hercegovačko-neretvanske županije, Marija Buhač, rekla je kako će obnova koštati više od 200 milijuna KM.

"U vašemu dolasku vidimo nadu i dodatno ohrabrenje i nadu da ćemo u ovomu dugotrajnom procesu obnove imati solidarnost i potporu unutar obitelji europskih zemalja gdje sami težimo biti, uvjereni kako ni u ovoj nesreći nećemo ostati sami”, rekla je Buhač.

Mještani Donje Jablanice, koji su zajedno s vojnicima od mulja, blata, kamenja čistili svoje domove, promatrali su svitu koja je pratila predsjednicu Europske komisije, brojne novinare, osiguranje, u obilasku oštećene željezničke pruge i nadvožnjaka gdje 'puca' pogled na cijelo mjesto. Na žalost, s panoramom daleko od ugodne.

Njezin posjet je, a kako je jedna mještanka komentirala, nada da neće biti zaboravljeni.

„Čuje se zapomaganje, a ne možeš pomoći nikome"

Donja Jablanica je prije 4. listopada bila pitomo mjesto i dom za oko 400 stanovnika. Danas je to sablasna zona, s razvalinama kuća, nanosima zemlje, blata i kamenja. Uništenim životima. I strašnim sjećanjima preživjelih na kobnu noć i najduže i najdramatičnije čekanje zore novog dana. Samo nekolicina sretnika danas je u svojim domovima. Većina njih je smještena u Jablanici, kod prijatelja, rodbine, poznanika.

Supružnici Smajo i Mirsada Tufek čiste okućnicu od blata. Prvi kat kuće bio im je poplavljen, voda i naplavine su bili do prozora, iz garaže je bujica 'odnijela' alate, strojeve.

"Probudila me supruga: 'Smajo, balvani plivaju'. Na bose noge sam odmah obukao čizme, prešli smo kod susjeda jer je njegova kuća malo naviše. Pada kiša, stravičan tutanj. Nestalo i struje. I čekaj zoru. Čuje se zapomaganje, a ne možeš pomoći nikome, mulj i voda nadolazi i nosi materijal, znali smo već da ima mrtvih. Tijelo susjeda smo našli dolje naniže, i tijelo jedne gospođe, ali dijete malo je bilo živo, i sreća, spasili smo ga", za Deutsche Welle se Smajo Tufek prisjeća noći strave, najgore noći u svom životu.

Ipak, za fotografiranje vedro pozira sa svojom suprugom. Kažu, sretni su što su živi.

"Narod je nastradao. Netko će se nakon svega vratiti, netko neće. Kamenje je ubilo narod. Velike su stijene bile. Bilo bi pijeska, vode, ali ne bi ovakva katastrofa bila da nije kamenoloma", uvjeren je Smajo.

Na brdu iznad ovog mjesta je kamenolom, a bujične vode pokrenule su tone i tone kamenja koje se sručilo na kuće. To je i predmet istrage nadležnog županijskog tužiteljstva.

Svitanje nakon apokalipse

"Probudila nas je rođaka. Njihova je kuća ispod ceste, a naša iznad. Rekla je 'mi plivamo'. Muž i ja odmah smo pošli preko ceste koja je plivala, ali je bujica toliko bila jaka da je ponijela muža i jedva sam ga spasila. Vratili smo se i krenuli preko nadvožnjaka da vidimo što se dogodilo, ali smo ostali blokirani vodom i kamenjem“, o noći horora govori za DW mlada majka Amira Čilić, držeći u naručju sina Adina.

Amira govori o „strašnoj buci", bujici koja je nosila vozila i stabla prema suprugu i njoj.

„Spasili smo se u susjedovoj kući i tu ostali do zore. Nismo znali jesu li naše kuće uništene i je li nam obitelj nastradala", prisjeća se ona sati neizvjesnosti.

Svitanje je pokazalo razmjere apokalipse. 

"Svugdje je bilo kamenja, drveća, mulja, prelazili smo preko elektro kablova. Čulo se dozivanje, zapomaganje. Zastrašujuće", ni sama Amira ne vjeruje što je preživjela tog 4. listopada.

Spas na tavanu

Dramatična je priča i obitelji Begović, čijih se sedam članova spasilo bijegom na tavan dvokatnice. Njihova kuća je bila u blizini smjera najgoreg udara, a majku Fatimu, koja se zatekla u prizemlju, muž i sin spasili su u posljednji trenutak.

Gospođa Fatima o dramatičnim satima kaže: "Jedva sam se spasila. Bila sam na prvom katu, muž i sin me povukli i gore me prebacili. Da nije bilo tavana, ne mogu ni zamisliti što bi bilo. Sin se sjetio tavana. Virili smo kroz prozor ne vjerujući onome što vidimo. Čula sam sina kako govori 'mama nema one kuće, nema naše garaže'". Te noći stradale su njihove dvije prve susjede.

Dok otac Esad pokušava ukloniti što više osušenog mulja i zemlje, nazire se popločan prilaz, blijeda sjena nekadašnjeg.

"Skoro sam se bio pomirio da je to kraj", kaže on za DW. 

Na tavanu obiteljske kuće proveli su šest dugih sati neizvjesnosti.

Kao iz filmova apokalipse

Agoniju je proživljavala i Sabina Begović. 

"Teško se vraćati na tu noć", kaže ona na pitanje DW-a, "znate one filmove apokalipse i zvukove koji ih prate. Tako je bilo, to kotrljanje kamenja...".

U prizemlju kuće bio je 90-godišnji djed, invalid, u mulju do grudi, kojeg su ona i njezina kći skoro sat vremena izvlačile iz mulja.  

"Imamo unutarnje stepenište. I samo brojim, prva, druga, treća... kako se uzdiže razina mulja. Razmišljam kamo ići, ostati u kući ili skočiti u taj mulj. Naš auto je odnijela bujica, a 'doplivala' su nam tri i zagradila naše stubove i vjerojatno nam je to spasilo kuću jer je stvorilo branu", prisjeća se Sabina.

„Vratit ću se. Gdje ima ovakve ljepote?“

Ima li nakon svega života u Donjoj Jablanici? Za mnoge teško pitanje. Posebno za obitelji koje su izgubile svoje najmilije.

"Voljela bih se vratiti. Tu je bio moj dom, ali ne znam kako ću zanoćiti. Preživjela sam rat, ali ne znam bi li mogla tu živjeti", zaključuje još vidno potresena Sabina.

Mnogi od mještana kažu kako u Donjoj Jablanici više nema života, ali gospođa Fatima je uvjerena u povratak.

"Vratit ću se. Kuća će se napraviti. Ovdje je moj dom. Gdje ima ovakve ljepote? Nigdje", sigurna je Fatima.