Piše: Dragan Bradvica

dragan@dnevni-list.ba

Ukoliko u Bosni i Hercegovini pitate žitelje, dobar dio i domaćih političara, predstavnike međunarodnih institucija, nevladinog i civilnog sektora oko stanja u zdravstvu unison odgovor je kako ono nije zadovoljavajuće.

Gotovo je nevjerojatno da se u našoj zemlji izdvajaju golema sredstva za zdravstvo (ukoliko usporedimo izdavanja s BDP-om ona su i najveća u regiji), a usluga je u najboljem slučaju ista, a u mnogo čemu i gora nego radnije. Istovremeno, gotovo ne prođe tjedan dana da se ministri, ravnatelji zdravstvenih ustanova ne žale kako nedostaje novca. Naravno, odgovornost za loše stanje prebacuju na nekoga drugoga.

Pojednostavljeno kazano – u zdravstvo se godišnje slije gotovo četiri milijarde maraka, plaće su u ovom sektoru za bh. prigode dosta visoke, uz to za zdravstvo se iz godine u godinu veže i značajna percepcija o korupciji i uz sve to opet ljudi koji su za sve to najodgovorniji bez ikakvog pardona tvrde kako je za izuzetno loše stanje kriv netko drugi ili treći, kako nemaju dovoljno sredstava….

A kakvo nam je stanje najbolje je pokazala pandemija koronavirusa kada je BiH po smrtnosti od korone bila treća u svijetu.

Gdje je novac?

Čak i službene statistike uvelike demantiraju sve one koji tvrde da se u zdravstvo ne ulaže dovoljno novca. Novca itekako ima i to u značajnim ciframa, samo je pitanje gdje on završava.

Ukoliko svake godine za zdravstvo u ovoj zemlji ode oko tri milijarde maraka i više, usluga i opremljenost je na istoj ili sličnoj razini kao ranije logično se zapitati gdje je taj novac? Je li itko kontrolora njegov utrošak? Postoje li dokazi za utrošak novca?

Ukoliko ne postoje kako je moguće da oni koji su potrošili milijarde i milijarde maraka 'na svoju ruku' i dalje 'vedre i oblače' zdravstvenim sektorom? Jasno je kako dio novca ide za ono za što je i namijenjen, jasno je i kako nam je zdravstveni sektor pretrpan uhljebima (uglavnom u nemedicinskom osoblju), ali uza sve to legitimno se zapitati gdje je otišao ostatak novca?

Naime, tijekom 2016. godine javni izdaci za zdravstvo u BiH bili su 1,957 milijardi maraka, dok su privatni bili 803 milijuna maraka. Već sljedeće godine javni izdaci 'skaču' na 1,975 milijardi maraka, a privatni na 827 milijuna maraka.

Tijekom 2018. javni izdaci ponovno se podižu i iznose 2,088 milijardi maraka, a privatni se penju na 883 maraka, da bi se 'skokovi' nastavili i tijekom 2019. kada su javno izdaci bili 2,244 milijardi maraka, a privatni 950 milijuna maraka. I konačno, u 2020. rast izdvajanja za zdravstvo se nastavio jer su javni izdaci bili 2,383 milijardi maraka, a privatni 987 milijuna maraka.

U cijeloj ovoj priči nikako s uma ne treba smetnuti kako u BiH posljednjih osam, devet godina imamo potpuni demografski kolaps – veliki broj našeg stanovništva je otišao prema Zapadu, dok je prirodni priraštaj u 'debelim' minusima iz godine u godinu.

Čak i političari priznaju kako u BiH nema više od 2,5 milijuna ljudi. Prema tome, izdaci za zdravstvo rapidno rastu, stanovnika je značajno manje, usluga je ista ili lošija. Logično se zapitati kako?

Žitelji i dalje gromoglasno šute

Sve u svemu, u zdravstveni sektor se ulažu iznimno velika sredstva, žitelji nisu zadovoljni uslugom, sva istraživanja oko korupcije pokazuju kako je ona najrasprostranjenija upravo u zdravstvu, ovaj sektor je prepun uhljeba i opet se ništa ne mijenja.

A i neće se mijenjati jer političkim (kvazi)elitama sve to odgovara, rukovoditeljima zdravstvenih institucija i najvećem broj zaposlenika također, jedini koji izvlače najdeblji kraj su obični smrtnici. A za njih ionako u ovoj zemlji malo tko i mari.

Ono što je paradoksalno i oni gromoglasno šute valjda čekajući da rješenje padne s neba. A toliko su puta do sada se uvjerili kako se to neće dogoditi. Bez borbe običnih ljudi za svoja prava na sve moguće zakonom dopuštene načine ne da se ništa neće promijeniti, nego će se stvari nastaviti kretati u pogrešnom smjeru.