Piše: Dragan Bradvica

Borba starih deviznih štediša iz Bosne i Hercegovine za svoja prava i povrat novca traje već dulje od 25 godina. I bez obzira na to mnogi od njih još uvijek čekaju povrat svog novca, a tvrde kako su izdani od strane domaćih vlasti.

Amila Omersoftić, predsjednica Upravnog odbora Udruženja za zaštitu deviznih štediša u BiH, tako je u ponedjeljak predala Sudu BiH tužbu protiv BiH/Vijeća ministara i visokog predstavnika u našoj zemlji.

- Oko 20 tisuća štediša iz BiH nije uspjelo vratiti svoju imovinu zbog ponašanja izvršne i sudske vlasti. S obzirom kako je Dom za ljudska prava nešto što je propisano Ustavom mi smo napravili tužbu i tražimo od Suda BiH da sporazume koji nemaju pravni temelj poništi, te naredi Vijeću ministara i Parlamentarnoj skupštini BiH da šest mjeseci os donošenja presude donesu zakon o uspostavi Doma za ljudska prava, a ukoliko to oni ne urade da visoki predstavnik iskoristi bonske ovlasti i nametne odluku, navodi Omersoftić.

Pojašnjenja

Konkretnije, tvrde kako od 1. siječnja 2004. godine, žitelji BiH, a time i štediše vlasnici stare devizne štednje nisu imale kome da se žale u BiH jer nisu mogle doći do svoje ušteđevine iz razloga što su nezakonitim radnjama odgovorne institucije u BiH, a naročito u Federaciji, povrijedile član 6, član 8 i člana I Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

Pojašnjavaju kako Daytonski mirovni sporazum, njegovi Aneks IV (član II/l) i Aneks VI, osiguravaju bh. žiteljima najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i fundamentalnih sloboda.

Oba aneksa - sporazuma - su usvojili BiH, FBiH i Republika Srpska. Početkom 1996. osnovan je Doma za ljudska prava, sa jurisdikcijom da odlučuje po predstavkama žitelja koji tvrde da su žrtve kršenja od bilo koje strane potpisnice sporazuma.

Prema članu XIV Aneksa VI, 5 godina nakon potpisivanja ovog sporazuma, odgovornost za nastavak rada Dom za ljudska prava prenosi se na institucije BiH. Ukoliko se strane potpisnice sporazuma drugačije dogovore, Dom za ljudska prava nastavlja s radom.

Sporazumi

Međutim, umjesto da Parlamentarna skupština BiH donese Zakon o Domu za ljudska prava, 2000. donesen je Sporazum zaključen između BiH, FBiH i RS-a, prema kojem Dom za ljudska prava prestaje sa radom 31. prosinca 2003.

Štediše tvrde kako ovaj Sporazum nije objavljen i ne zna se tko ga je u ime tri strane potpisao. Nadalje, 2003. i 2005. doneseni su novi sporazumi koje su potpisali predsjedavajući Vijeća ministara i premijeri vlada entiteta, kojima su osnovana dva nova sudska tijela čija je zadaća da odlučuju o predmetima koje nije riješio Dom za ljudska prava, a Sporazumom iz 2007. takva zadaća je prenesena na Ustavni sud BiH.