Piše: Zlatko Serdarević, zlatko.serdarevic@gmail.com

Mostar je zgasnućem akademskog kipara, dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH sa sjedištem u Mostaru, izgubio snažan oslonac u sveopćoj kulturi grada, jer maestro je zračio veliku energiju osvjetljavajući horizonte i puteve kojim grad treba da se usmjerava.

Imao je podobru povlasticu da na Akademiji likovnih umjetnost u Zagrebu bude učenik nenadmašnog Antuna Augustinčića i svakako da je takva okolnost presudno uticala da postane meštar budućeg poslanja u rodnom Mostaru. Kad se sublimira cjelokupna njegova akcionost u gradu pa i šire može se konstatirati da je iza sebe ostavio dubok i trajan trag, ne samo kao plodan i kvalitetn umjetnik nego i kao obljubljen pedagog i čovjek visokih moralnih  kvaliteta.

Bio je korifej posebnog šarma, čovjek koji je plijenio svojom pojavom.

Komemoracija održana u galeriji Katarine Kosače na Rondou, u organizaciji Grada Mostara i Društva hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH eksplicitno je pokazala s kolikim pijetetom je Mićković ispraćen, uvjeravajući nas da će grad  određenim ali svakako primjerenim djelom znati trajno sačuvati i obilježiti njegovo ime.

Živio i stvarao – dostojanstveno

Mladen Bevanda, Predsjednik HAZU u BiH, u obraćanju je podsjetio na referentne karakteristike Mićkovićevog djela ali je isto tako naznačio skicu za njegov portret.

 -Akademski kipar Florijan Mićković, dopisni član HAZU BiH otišao je nečujno, tiho, iznenada. Tako je živio i stvarao – dostojanstveno. Uze ga, zapravo ugrabi božica Flora i ne dopusti mu dočekati raskošnu mostarsku florescenciju kojoj se svakog proljeća tako veselio. Nikome na putu. Ne bijaše bespomoćan bolesnik, nikom briga, obveza, na teretu. Pažljiv suprug, brižan otac, pouzdan prijatelj, dobar susjed, oslonac i potpora. Platon je rekao: “Čovjek nije rođen samo za sebe, već i za svoju domovinu.”

Pokojni Florijan je uistinu svojom darovitošću, svojim stvaralačkim kreacijama skrbio za druge, radio za svoj grad, za svoju domovinu, sve, pro homine et pro arte. Crtežima, poprsjima, skulpturama, kreacijama u drvetu i kamenu ovjekovječio je poznate ličnosti - umjetnike, književnike, javne djelatnike. Vjeran svom gradu ostavio je iza sebe trajne i duboke tragove svog originalnog rukopisa.

Akademik Bevanda je između ostalog akcentirao da će Grad i HAZU BiH “na prikladan način” čuvati uspomenu na svog uglednog člana, “na etičnu, humanu i kreativnu ličnost”.

Podsjetio je na činjenicu da je Mićković obavljao dužnost tajnika Razreda za umjetnost i da je bio član Predsjedništva ove akademije. Vrlo slikovito je pružio opis posljednje posjete Akademiji pri čemu je zapazio svaki detalj na osnovu čega je iscrtavao Florijanov portret:

- Dotjeran, s osmijehom. Besprijekorno složene boje – sako s maramicom, kravata, kosa razigrana. Umjetnik u punom značenju riječi. S njim je i neizbježna torba puna raznih rekvizita, mapa, crteža, kataloga. Smireno, koncentrirano pokazuje slike svojih uradaka, ostvarenja na samostalnim i kolektivnim izložbama. Evocira uspomene. Prisjeća se pojedinih zgoda iz Gimnazije i svog nastavnika crtanja Karla Affana de Rivera, koji je otkrio njegov talent i usmjeravao ga prema studiju na Likovnoj akademiji. Govori o svojoj generaciji, o profesorima na Likovnoj akademiji u Zagrebu. O svakom samo ono što je lijepo, anegdotalno. Zanimljivo, slikovito, duhovito. Vrstan evokator, oživljavač uspomena, podsjećivač.

Tom prilikom nije mogao da ne spomene i tragičnu devastaciju svog ateljea u Zahumu u kome su mu stradala brojna djela koja su predstavljala smisao postojanja i djelovanja-izrazi inspiracije, energije i tragalačkih napora. Akademik Bevanda je zapazio da je i u tim  trenucima Florijan s ushićenjem govorio o sastajanjima i druženima s prijateljima i kolegama u tom ateljeu, gdje se diskutovalo o raznim intelektualnim temama.

Umjetnost radost i smisao življenja.

Maestro je stvarao do svog zgasnuća dokazujući da je umjetnost radost i smisao življenja. Bio je zaokupljen idejom da ovjekovječi svog kolegu i prijatelja. Akademik Vlatko Filipović, njegov sabrat od rane mladosti ostavio je Trajan i upečatljiv trag na Florijana:

-U posljednje vrijeme usredotočen je, veli, na izradu poprsja pokojnog akademika Pehara, što su dogovorili još prije dvije godine. Radio je u glini, u gipsu, a ovih će dana, kaže, vidjeti u Zagrebu cijenu lijevanja u bronci. Suglasili smo se da je svrsishodno i racionalno upriličiti razgovor s načelnikom grada Čapljine. Upoznati ga s projektom jer jedan park u tom gradu nosi ime akademika Jakova Pehara. Dugo se poznajemo. Naši su susreti i razgovori bili uvijek srdačni, puni vedrine. Zajedno smo, u ime HAZU, putovali u Hutovo na ispraćaj prijatelja, dopisnog član Akademije Vlatka Filipovića. Pred brojnim pukom Floro se biranim riječima, s puno emocija, oprostio od Vlatka. Danas se može reći-kakva dva barda, vrhunska umjetnika, profesora filmske i likovne umjetnosti, na ponos Akademiji, Gradu, domovini. Rado je dolazio u Sarajevo, valjda da bi još više volio svoj Mostar. Na jednom skupu Hrvatskog društva za znanost i umjetnost 2015. godine podsjetio sam nazočne da su s nama članovi Društva koji se poznaju 65 godina, završili su gimnaziju u Mostaru, bili u istom razredu. Ove godine navršavaju osam desetljeća. Oboje su dopisni članovi HAZU BiH. Ona je profesorica na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu - Vlasta Jelena Žuljić, a on je akademski kipar Florijan Mićković. Zapljeskalo se, i pljeskalo. Nazdravljalo! A Floro tek s osmijehom – Istina je, istina. Hvala!... Bilo je zadovoljstvo sresti, zastati i porazgovarati sa skromnošću, uljudnošću, jednostavnošću, otmjenošću, akcentirao je akademik Bevanda.

Dobri duh Akademije

Sve je išlo u prilog konstatciji da je akademik Bevada vrlo precizno analizirao maestra, ne propuštajući niti jedan detalj kao znak neke osobenosti i karakterne crte. Imati sluh za takvu pronicljivost podobra je vrijednost i kvalitet. Uistinu je Mićković predstvljao ličnost koja je do kraja istrajavala na svim iskušenjima tako da ga ni ratno ni poratno vrijeme nije moglo poljuljati. Vlado je bio kosmopolita po objeđenju i nazorima, čovjek širokih vidika kome je svijet bio dom a svi ljudi vrijedni poštovanja. Bevanda je do u detalje pružao opis kolege :

-Bio je dobri duh Akademije. Vedar, dobrodošao, drag i poštovan. Nije baš pričao o sebi. Više tajnovit. Ali, na pitanja sugovornika rado je odgovarao. Sjećao se mnogih pojedinosti iz prošlosti, iz djetinjstva i odrastanja. U njegovoj interpretaciji i evociranju sve bi oživjelo, redale se slike, asocijacije. Volio je svoj grad, ljude. Bio je društven, ali je tražio i inspirativnu samoću. Pristaje mu ona mudra izreka festina lente, žuri se polako. Taj aristokratski i artistički duh s profinjenim manirima nije poznavao naglosti riječi i pokreta, jer u naglosti nema mudrosti, kaže ona narodna. Sve je radio, a i živio, s osobitim stilom. Sabranost, otmjenost, dobrodušnost, nenametljiva duhovitost bijahu njegove odlike. Čovjek velikih kreativnih mogućnosti i ostvarenja, ali uvijek skroman, neposredan, blaga ljudska narav. Horacije je napisao: Exegi monumentum aere perennius – Podigao sam sebi spomenik trajniji od mjedi. Florijan je, međutim, ovjekovječivanjem zaslužnika i sam zaslužio ovjenčavanje lovorovim vijencem. Bilo je lijepo poznavati Floru i prijateljevati s njim. Ostat će trajno u memoriji svih koji su ga poznavali, jer dignum laude virum Musa vetat mori – Muza spriječava da umre čovjek dostojan hvale. Hvala. Na Florijana ostaje trajan spomen, zaključio je akademik Mladen Bevanda u svom emotivno racionalnom  obračanju.

Odnos prema pojmu estetike

Inga Dragoje je dobro poznavala Mićkovića, njegovo djelo i ličnost s obzirom, kako je naglasila, “na dugogodišnje druženje”, ali i uzimajuči u obzir njenu profesionalnu funkciju načelnice službe za kulturu Grada Mostara. Podsjetila je na mostarski likovni krug koji je pronio slavu gradu kao likovnom centru:

-U ovom službenijem dijelu važno je napomenuti njegovo iznimno dugo djelovanje od ranih šezedesetih godina i završetka zagrebačke akademije pa sve do pred neku godinu; svo to vrijeme onje bio izuzetno aktivan autor u stvaralačkom smislu a i društveno kao član Društva likovnih umjetnika BiH i Društva hrvatskih likovnih umjetnika čiji je bio dugogodišnji tajnik.

Vjerujem da se mnogi sjećaju likovnih tragova koje je Florijan Mićković ostavio u našem gradu od prekrasnog ženskog akta koji je godinama krasio naš park, preko bista nekadašnjih narodnih  heroja do kipova sv Petra Pavla koji su krasili staru Franjevačku crkvu, kazala je Dragoje.

Dajući presjek Mićkovićevog raza i faze kroz koje je prolazio istakla je da nakon rata on mijenja likovni izraz a da “ciklusi skulptura Znakovi Tragovi postaju svjedočanstva egzistencijalističkog karaktera, uglavnom izvedeni u drvetu, u ateljeu u Međugorju”.

Inga Dragoje, kao likovni kritičar i vrstan poznavalac razvoja likovne umjetnosti u Mostaru upoznala je prisutne sa važnim podacima koji govore o jezgru kvalitetnih likovnih umjetnika grada među kojima se svakako nalazilo i ime akad. Kipara florijana Mićkovića.

-Sa kiparom Nikolom Njirićem, Mladenom Soldom, Jusom Nikšićem, Vladom Puljićem i Krešimirom Ledićem činio je onu slavnu šestorku koja je Mostar upisala u listu likovnog središta u razdoblju od kasnih šezedesetih do devedesetih godina. Njihove izložbe pojedinačne i skupne predstavljale su naš grad u cijeloj regiji i inozemstvu a posljednja takva upriličena je u Brussellesu kasnih devedesetih, istakla je Dragoje.

Jedna od najvažnijih karatkeristika umjetnosti jeste estetika i ona ima dominantnu ulogu u procjeni rada. Upravu je tu karakteristiku Inga naglasila kao posebnost Mićkovića:

-Ono što bih htjela spomenuti o Florijanu kao osobi, je osobina koja me je uvijek radovala i na neki način ohrabrivala. A to je njegov odnos prema pojmu estetike. Pojam koji se uvijek obavija oko svijeta umjetnosti, međutim Florijan je uvijek pokazivao da estetsko određuje čovjekov život mnogo dublje Isvakodnevnije. Estetsko mu je bilo prirođeno u načinu doživljavanja svakodnevnog iprofanog svijeta. I bez obzira na etablirane kriterije umjetnosti,  estetsko je bilo njegov način općenja sa svijetom koji ga je okruživao.S  ponosom kažimo da je on  čovjek bez zaborava kojem ovom  prigodom  iskazujemo zaslužnu zahvalnost.

Ana Šimić, predsjednica DHLU u FBiH je usvom kratkom obraćanju kazala da je Mićković bio veliki čovjek, umjetnik i prijatelj.

-Ostavio je neizbrisiv trag na umjetničkoj sceni regije a i šire. Uvijek razigran i znatiželjan, pun dječije radosti koju je utkao u svoje radove koji će biti vječna uspomena na ovoga velikana. Napustio si nas tiho kakav je i sam bio. Kad hrast padne i šuma ječi, istakla je Ana Šimić.

Bez sumnje, svojim bogatim likovnim djelom akad. Kipar florijan Mićković ili Vlado, kako smo ga iz milošte zvali, gradu je ostavio raskošnu zadužbinu kojom  je stvorio najljepšu vizueliziranu odu Mostaru, a to su njegove skulpture, slike I grafike rasute po ambijentalnim prostorima, galerijama i privatnim stanovima.

Otvaranje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u BiH u Mostaru, doživio je kao trijumf svog naroda na polju afiramcije znanosti i umjetnosti.

Sahranjen je na katoličkom groblju Masline na čjijim krilima kapije se nalaze njegovi plitki reljefi sa sakralnim motivima.