Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća, natuknuo je nekolicini belgijskih medija ovoga vikenda da se na proljeće planira kandidirati na izborima za Europski parlament, a tu je informaciju kasnije portalu Politico i formalno potvrdio njegov glasnogovornik.

Iako se do sada nikada nije dogodilo da se jedan od čelnih dužnosnika EU želi naći na glasačkim listićima za radno mjesto koje podrazumijeva neusporedivo manje odgovornosti i medijske eksponiranosti, zato što političari koji obnašaju tako visoke funkcije najčešće imaju nešto veće apetite u svojoj "posteuropskoj" karijeri, proceduralno gledano, riječ je o legitimnom potezu belgijskog liberala. Michel još uvijek nije specificirao što njegova kandidatura točno znači, i planira li možda zamijeniti sunarodnjaka i stranačkog kolegu, Didiera Reyndersa, u Europskoj komisiji kao povjerenik Belgije.

Možda i najspornija stavka cijele priče jest činjenica da bi se od njega, u normalnim okolnostima, očekivalo da dužnost predsjednika Europskoga vijeća nastavi obnašati do kraja studenog, kada bi na scenu EU stupila nova Komisija, a time i novi kadrovski paket institucija kojeg će čelnici europskih zemalja dogovarati nakon izbora.

S obzirom na to da bi se Michel već sredinom srpnja mogao "preseliti" u Parlament, ako mu se do tada ne nađe zamjena, njegovu bi fotelju privremeno mogao popuniti čelnik države koja 1. srpnja preuzima predsjedanje Europskom unijom – mađarski premijer Viktor Orban, prenosi Jutarnji.hr.

Politico javlja da se među 26 čelnika EU već počela širiti lagana panika, jer taj scenarij pod svaku cijenu žele spriječiti. Bruxelles ima sve manje strpljenja i tolerancije prema "petokolonašima" koji otvoreno koketiraju s Rusijom, Kinom i Iranom te aktivno blokiraju svako slanje pomoći napadnutoj Ukrajini, dok na domaćem terenu rade sve što je u njihovoj moći da sabotiraju vladavinu prava i slobodu medija. Upravo zato, Orbanovo čak i privremeno preuzimanje kormila nad najvećim trgovinskim blokom na svijetu, u ovako nestabilnim geopolitičkim vremenima, i više je nego legitiman razlog za brigu.

Činjenicom ostaje da je postizborno europsko kadroviranje vrlo složen i nadasve delikatan zadatak koji se zna oduljiti i zakomplicirati. Naime, čelnici europskih zemalja, koji prema izbornim rezultatima dogovaraju "podjelu plijena", moraju zadovoljiti apetite svih grupacija vladajuće koalicije, dužni su pronaći zadovoljavajući omjer između "malih" i "velikih" EU članica na čelnim pozicijama institucija, a od prošloga se ciklusa intenzivno moraju voditi i rodnom ravnopravnošću.

Tek nakon što se ti kriteriji uzmu u obzir, moraju se tražiti kandidati sa zadovoljavajućim životopisom i političkim iskustvom, a da oni nemaju sakrivene "kosture u ormaru" koji bi rezultirali aferama ili skandalima. Nije, tako, ni toliko neobično što dogovaranje kadrovskih paketa EU nerijetko podsjeća na vatikanske konklave.