Razgovarala: Antonela Marinović Musa

mostar@dnevni-list.ba

Rukometni klub Zagreb od prošle godine bogatiji je za sjajnog igrača koji dolazi iz redova ljubuškog Izviđača. Iznimno talentirani Ivano Pavlović s Izviđačem je osvojio tri prvenstva i jedan kup BiH, a prema izboru igrača, navijača i rukometnih stručnjaka, u dvije sezone izabran je i za najboljeg rukometaša Premijer lige. 

U RK Zagreb igra na poziciji srednjeg vanjskog, a jedan od njegovih najvećih dosadašnjih izazova bio je nastup na nedavnom Svjetskom rukometnom prvenstvu. Evo što nam je o tome, ali i još o koječemu kazao Pavlović.

Rukomet ste počeli trenirati sa 7 godina, a već sa 16 počeli ste igrati za prvu ekipu Izviđača. Rukometni znalci kažu da ste najveći talent koji je ikada trenirao u dvorani u Ljubuškom. Koliko vam to znači i zašto je baš rukomet odredio vaš životni i sportski put?

-Svakako da je lijepo čuti takve stvari, posebno pored toliko igrača koji su trenirali u Izviđaču i napravili vrhunske karijere, tako da se nadam kako ću i ja jednog dana imati sličnu. Za rukomet sam se odlučio 2009. godine nakon Svjetskog prvenstva koje je održano u Hrvatskoj. Svidjelo mi se, privuklo me i nakon par mjeseci krenuo sam i ja tim putem.

Izviđač je pravi rasadnik talenata koji je dao velik doprinos hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji. Što je ono što posebno pamtite iz kluba u kojem ste napravili prve rukometne korake?

-Mislim da je Izviđač dao ogroman doprinos za reprezentaciju Hrvatske i uvijek ću pamtiti tu želju za radom, uspjehom, novim rezultatima te profesionalizmom kako kod igrača, tako i kod uprave kluba. Mislim da su ljudi u klubu 24 sata na raspolaganju igračima i za sve potrebno uvijek se nađe neko rješenje. Siguran sam da je Izviđač, po svim pitanjima, na jednoj puno većoj razini od ostalih klubova u BiH i mislim da je to svima jasno.

Nedavno ste imali prigodu zaigrati na Svjetskom rukometnom prvenstvu na kojem je Hrvatska osvojila srebrnu medalju. U jednoj od utakmica, kada je bilo najteže, ušli ste i s nekoliko golova vratili Hrvatsku u igru. Kako ste se osjećali u tim trenucima kada vas je, kako ste i sami rekli, izbornik „bacio u vatru“?

-Predivan osjećaj i jedno nezaboravno iskustvo! Pred punom Arenom doživjeti tu emociju kod postizanja golova, dobrih obrana i na kraju kada smo pobijedili - nešto neopisivo! Cijela Hrvatska bila nam je ogroman vjetar u leđa, a san svakog igrača je doživjeti ovako nešto.

Tko je vaš rukometni uzor, ali i općenito kada je u pitanju hrvatski sport?

-Rukometni uzor mi je Ivano Balić, a što se tiče hrvatskog sporta, rekao bih da je to i Domagoj Duvnjak. Svima nam je pokazao kako se bori za hrvatski dres. Ozlijeđen, umoran, bolestan…

Prilikom nedavnog dočeka u Gradskoj športskoj dvorani u Ljubuškom, kazali ste kako ste iznenađeni brojem ljudi koji su došli podržati vas i kolege. Po čemu ćete pamtiti taj doček, koji je bio baš onakav kakav i zaslužuju svi oni koji su ostavili srce na terenu za veličanstven uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu?

-Iskreno, iznenadio sam se kada sam vidio prepunu dvoranu i sve te ljude koji su bili toliko ponosni na nas. Najviše od svega dojmilo me se kada sam vidio djecu koja su okupirala parket, nakon čega sam uvjeren da, ako i ima neko dijete u Ljubuškom koje ne trenira rukomet, zasigurno će uskoro početi trenirati.  

Kako vaš uspjeh komentiraju bližnji, roditelji, prijatelji…? Vjerujem da su vam bili dodatan vjetar u leđa tijekom svih dosadašnjih postignuća, ali i u onim trenucima kada nije uvijek išlo sve po planu.

-Obitelj i prijatelji su uvijek tu. Posebno obitelj koja je tu kada i ne ide baš onako kako želite. Imali su i oni svoja odricanja tako da je ovaj uspjeh i dio njih. Sada su, naravno, sretni i ponosni. Bogu hvala na njima i na svemu ovome.

Kao profesionalni sportaš, što biste savjetovali onima koji tek planiraju ući u svijet rukometa? Kako možemo motivirati djecu i mlade da, kao nekada, više vremena provode na igralištima, a manje uz modernu tehnologiju?

-Savjetovao bih djeci koja se planiraju baviti sportom ili općenito nekim drugim stvarima u životu, da budu ustrajni i posvećeni. Nekad će biti teško, nekad odlično, no uvijek treba znati svoj cilj i ići prema njemu. A motivirati ih možemo našim primjerom. Djeca prate i oponašaju ono što njihovi roditelji rade, tako da je svakako rješenje voditi djecu na igrališta. Smatram da se promociji sporta može doprinijeti i kroz društvene mreže, ali i motivirati ih na to da se zaljube u treninge i atmosfere u dvoranama, kao i u ostale stvari koje prate sport.