Izvor: BIRN BIH / DETEKTOR.BA

Muhamed Avdić posljednji put je svog oca Azama vidio krajem ožujka 1993. godine kada je kao dječak napuštao Srebrenicu. U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), Avdić kaže da to nije bio tipičan rastanak sa zagrljajem, jer nije znao da je to njihovo posljednje zajedničko jutro.

Nije znao da li će se s ostatkom obitelji ukrcati u kamione u konvoj UNHCR-a koji je izlazio iz Srebrenice i išao za Tuzlu.

-Tek kasnije kad vraćate sjećanje i film unazad onda zapravo shvatite da niste imali priliku ni za posljednji zagrljaj, za posljednji oproštaj. Niko nije bio svjestan da je to zapravo zadnji trenutak. A ono kasnije što se živjelo, živjelo se u nekom vakumu. On ovdje bez nas, mi tamo bez njega, i s vremena na vrijeme se čujemo radioamaterima ili pismom, prisjeća se Avdić.

Nakon 1995. godine obitelj Avdić je dolazila do raznih informacija o Azamu za koje se utvrdilo da nisu sve bile točne. Potvrđeno im je da je bio zarobljen, kao i da je bio u Bajinoj Bašti u Srbiji.

Prije četiri godine, Avdić je došao u posjed dokumenta Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, u kome stoji da je njegov otac bio 31. srpnja na Ljubovijskom mostu. Tu se navodi ime i prezime osobe koja ga je isporučila graničnoj policiji Republike Srpske, kao i imena osoba koje su ga preuzele te predale Vojnoj policiji Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), nakon čega mu se gubi trag.

-Ono što sam nezvanično saznao je da su najvjerojatnije odvedeni ka Vlasenici, točnije gdje je bio nekada logor Sušica i da su najvjerojatnije tu i likvidirani, pojašnjava on.

S osobom koja je preuzela njegovog oca, Avdić kaže da se slučajno sreo i da mu je ta osoba potvrdila da je tada preuzela Azama, ali je i tvrdila da to nije uradila svojom voljom već da joj je bilo naređeno.

On se prisjeća da je toj osobi rekao da je s jedne strane “razumije”, da ne osjeća krivicu i odgovornost, jer je napravila zapisnik, preuzela ga dalje, proslijedila, “ukoliko ga nije maltretirao”, ali joj je također kazao da vjeruje kako joj kao čovjeku nije svejedno.

-Kad sam mu rekao: ‘S obzirom da si ga preuzeo i s obzirom da danas nije živ, vjerujem da ti kao čovjeku nije svejedno i vjerujem da bi se potpuno drugačije osjećao da je se to desilo, da si ga preuzeo, a da je on danas živ’, što je on potvrdio, kaže Avdić i dodaje da je tada osjetio ogromno olakšanje, čak i ako je taj čovjek “možda neke stvari prešutio, ukoliko je možda nešto znao više”.

On, 25 godina nakon genocida u Srebrenici, još uvijek traga za svojim ocem.

Stotine drugih obitelji iz Srebrenice još uvijek tragaju za svojim sinovima, očevima i braćom koji su nestali nakon pada Srebrenice u srpnju 1995. godine.

Od srpnja prošle godine ekshumirano je 13 žrtava za koje se pretpostavlja da su nastradale u genocidu, prema podacima Instituta za nestale osobe (INO) BiH.

Informativni razgovor koji traje 25 godina

Za sinom Elvedinom, koji je kao maloljetnik u srpnju 1995. godine izdvojen u Potočarima i odveden na informativni razgovor, Magbula Divović traga već 25 godina.

-Pitali smo kad su ih odvajali:‘Što ih odvajate?’ Kažu: ‘Odvajamo ih na informativni razgovor, doći će za vama’. Eto taj informativni razgovor traje 20 godina i više, kako sam se vratila u Srebrenicu, govori Divović za BIRN BiH.

Kada je Srebrenica padala, Divović kaže, stanovništvo je pozvano da ode u Potočare i rečeno je da im se ništa neće desiti.

-Tako smo svi sišli, obitelji kompletne. Sišli smo normalno s putnim torbama, s đačkim torbama, govori ona.

U trenutku kada je odveden, Elvedin nije imao ni 15 godina. Prije pada Srebrenice, on je pohađao osnovnu školu, išao u mekteb, te želio nastaviti vjersko obrazovanje. Njegova majka se prisjeća kako je bio društveno i poslušno dijete.

Magbula i danas živi u nadi da je Elvedin živ. Nadat će se tome, kako kaže, dokle god je živa. Svjesna realnosti, ona traži posmrtne ostatke kako bi ga mogla ukopati i pronaći svoj smiraj.

Nakon rata, pronađeni su i ukopani posmrtni ostaci njenog brata, dva bratića, djevera i supruga Hakije. Pored suprugovog mezara ostavila je mjesto za njihovog sina.

-Kraj mog supruga ostavljeno je mjesto sinu mi. (…) Da moje dijete, moj sin ima kod svog oca bar mrtav da bude. Ima pravo biti, bar mrtav, govori Magbula dok briše suze.

Ona još uvijek traga i za drugim djeverom.

Član kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH Amor Mašović kaže kako je najveći svih broj nestalih osoba u BiH s područja Srebrenice i Žepe, a da se traga za još više od 1.000 osoba.

-Srebrenica je jedna od općina u BiH gdje je pronađen i u apsolutnom i u procentualnom smislu najveći broj žrtava rata – 85 posto svih žrtava genocida u Srebrenici i Žepi je pronađeno, kaže on.

Snovi o zagrljaju

Jedna od žrtava srebreničkog genocida koja nikada nije pronađena je i sin Emine Merdžić – Azmir koji se u srpnju s ocem Salihom i drugim sugrađanima krenuo spašavati kroz šume.

Na rastanku sa sinom, spakirala mu je ruksak s hranom i dala nešto novca. Nakon toga nikada ga više nije vidjela.

Posmrtne ostatke supruga Saliha pronašla je i ukopala na prvoj sahrani u Potočarima 2003. godine, ali ove godine joj je posebno teško jer gubi nadu da će ikada pronaći sina Azmira, koji je sam bio otac dvoje djece.

-Da mi je dočekati, pa meni se čini nokat, ja bih ga ukopala. Neka je dole kraj oca, kaže Merdžić koja sada ima skoro 80 godina i nada se da će se nastaviti potraga za nestalim Srebreničanima.

Šehida Abdurahmanović također traga za bratom Mehom Hasanovićem koji je u srpnju 1995. godine krenuo, kako navodi, “putem smrti”. Ona ističe da se njen brat pribojavao upravo onoga što se kasnije desilo u Srebrenici.

Nakon godina traganja i raspitivanja o njegovoj sudbini Abdurahmanović je čula priče da je njen brat bio uhvaćen živ kada je “čišćen teren”, odveden u Bratunac i mučen.

Za Šehidu i njene tri sestre, koje su rano ostale bez oca, Meho je bio roditelj, prijatelj i, kako ona govori, životni vođa.

-Često sanjam susrete da ga grlim i ljubim, kaže ona tiho.

Pandemija utiče na ukope

Iz INO-a kažu da će se ove godine obaviti ukop devet žrtava genocida u Srebrenici.

“Najmlađa žrtva za koju je data suglasnost, za sada, je Salko Ibišević koji je imao 23 godine kada je likvidiran dok je najstarija žrtva sedamdesetogodišnji Hasan Pezić”, pojašnjava glasnogovornica INO-a Emza Fazlić.

Organizacijski odbor za obilježavanje 25. godišnjice od genocida u Srebrenici donio je odluku da će se obavljati ukop iako je to bilo neizvjesno sve do kraja prošlog tjedna, i to zbog pandemije koronavirusa, navodi INO.

Prema Fazlić, ove godine identificirano je 15 žrtava genocida u Srebrenici, a obitelji šest žrtava, iako su najprije dale suglasnost za ukop, naknadno su je povukle zbog činjenice da mnogi članovi obitelji žrtava nisu u mogućnosti prisustvovati ukopu ove godine jer žive u inostranstvu.

Obitelji pet žrtava su dale suglasnost za ukop iduće 2021. godine. Ove godine planirane su i reekshumacije radi spajanja posmrtnih ostataka, od 13. do 17. srpnja. Za sada se planira reekshumacija 68 žrtava genocida. Ranije je razmatran ukop 82 neidentificiranih žrtava, ali je zbog pandemije odlučeno da se oni ove godine neće ukopati.

Na 25. godišnjicu genocida u kabure će biti spušteni posmrtni ostaci devet žrtava

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari danas, na 25. godišnjicu genocida počinjenog 1995. godine na području Srebrenice, zaštićene zone UN-a, devet porodica u kabure će spustiti posmrtne ostatke svojih najmilijih.

Najmlađa žrtva koja će ove godine biti ukopana je Salko (Ahme) Ibišević iz Ljubovije, koji je imao 23 godine kada je ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2001. godine u sekundarnoj masovnoj grobnici Liplje, u općini Zvornik.

- Porodica je smogla snage da njegove posmrtne ostatke identificira tek 19 godina kasnije, u martu ove godine, kada je i dala saglasnost za ukop na kolektivnoj dženazi u Memorijalnom centru Potočari - kazala je Feni glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Emza Fazlić.

Najstarija žrtva koja će biti ukopana je Hasan (Alije) Pezić iz mjesta Pustoše kod Vlasenice. Imao je 70 godina kada je ubijen, a nestao je 1995. godine na području Kozluka.

Njegovo tijelo ekshumirano je iz masovne grobnice u Kozluku 1999. godine. Hasan je identifikovan zvanično tek ove godine, 21 godinu kasnije, te je porodica prilikom identifikacije i dala saglasnost za njegov ukop. 

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari ove godine bit će ukopani:

- Sead (Huso) Hasanović, rođen 1971. u Krivačama

- Alija (Bekto) Suljić, rođen 1969. u Poznanovićima

- Hasan (Alija) Pezić, rođen 1925. u mjestu Pustoše

- Hasib (Šaban) Hasanović, rođen 1970. u Slatini

- Zuhdija (Suljo) Avdagić, rođen 1947. u Novoj Kasabi

- Bajro (Ramo) Salihović, rođen 1943. u Voljavici

- Ibrahim (Hamid) Zukanović, rođen 1941. u Sasama

- Salko (Ahmo) Ibišević, rođen 1972. u Ljuboviji  

- Kemal (Husein) Musić, rođen 1968. u Glogovoj.

Ove godine bit će ukopan najmanji broj žrtava do sada. Nekoliko porodica, koje su ranije dale saglasnost za ukop posmrtnih ostataka svojih najmilijih, povukle su te saglasnosti, u najvećoj mjeri zbog činjenice da mnogi članovi porodica žrtava, zbog pandemije, neće moći prisustvovati dženazi i ukopu ove godine u Potočarima.

Fazlić napominje da se u Komemorativnom centru u Tuzli nalaze posmrtni ostaci još 97 žrtava za koje je stigao DNK nalaz o identitetu, ali te žrtve nisu zvanično identifikovale porodice.

S druge strane, identifikovano je još 36 žrtava, ali porodice još nisu dale saglasnost za njihov ukop, uglavnom zbog nekompletnosti skeleta.

Porodice šest žrtava već sada su dale saglasnost za ukop njihovih najmilijih naredne, 2021. godine.

Do sada su u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari ukopane 6.643 žrtve.

- Pored ovoga broja, još je 237 žrtava genocida u Srebrenici ukopano u mezarjima izvan Potočara, a u skladu sa željama njihovih porodica -kazala je Fazlić, dodajući da su u Potočarima ukopana 433 maloljetnika i 27 žena.

Najmlađa žrtva čiji su posmrtni ostaci ukopani u Memorijalnom centru u Potočarima je novorođenče, beba Fatima Muhić, dok je najstarija žrtva Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.

Prva kolektivna dženaza u Memorijalnom centru u Potočarima obavljena je 2003. godine, kada je u tri faze ukopano skoro hiljadu žrtava. Te 2003. godine ukopan je najveći broj žrtava, dok će ove godine u Memorijalnom centru u Potočarima biti ukopan do sada najmanji broj, posmrtni ostaci devet žrtava.

U proteklom periodu rađene su i reekshumacije, kako bi se već ukopanim dodali naknadno pronađeni i identificirani posmrtni ostaci žrtava genocida.

Tako će biti i ove godine. Reekshumacija će početi u ponedjeljak 13. jula i uz prisustvo porodica žrtava, trajat će cijelu narednu sedmicu, a ponovo će biti otvoreno 68 mezara.

Za razliku od ove godine, kada zbog pandemije koronavirusa to neće biti moguće kao ranije, proteklih godina brojni domaći i međunarodni zvaničnici posjetili su Memorijalni centar Srebrenica-Potočari kako bi, u tišini i sa dužnim pijetetom odali počast žrtvama u „dolini bijelih nišana“, nijemih svjedoka stravičnog zločina koji se prije 25. godina dogodio u srcu Evrope.  

Za počinjeni genocid u Srebrenici osuđeno je 47 osoba na više od 700 godina zatvora.