Izvor: Detektor.ba

Kada su u ožujku 1993. civili kamionima tražili spas iz opkoljene Srebrenice u kojoj je vladala glad, Šefika Mehić je u naručju nosila svoju jednomjesečnu bebu Munibu. 

U prepunom kamionu, beba je tokom puta prestala disati. Svjedočanstvo njene majke 33 godine kasnije otkriva malo poznate događaje o evakuacijama civila iz tog perioda i jedina je uspomena na postojanje njene Munibe, čiji mezar roditelji žele pronaći.

Bilo je svega nekoliko dana do nove 1992. godine kada se Šefika Mehić udala za svog supruga Muniba u Mehiće, kod Konjević Polja. Početak rata zamijenio je snove o životu u Švicarskoj, gdje su trebali živjeti.
-Zatvorilo se sve. Tako smo i ostali u Konjević Polju. Ostala sam trudna. Borili smo se, hrane je nestajalo iz dana u dan, počinje Šefika govoreći kako joj tada pomažu roditelji, a hrane je bilo sve manje.

Teško razdoblje

Šefika je kćerku Munibu rodila kući krajem veljače 1993. godine, ali već nakon deset dana morali su napustiti Konjević Polje. S bebom u naručju i drugim stanovništvom otišla je za Srebrenicu. Šefika je kratak period provela u Potočarima, a nakon što se našla sa svojim mužem, krenuli su u Srebrenicu gdje su našli smještaj u izgorenoj maloj sobi.
-Otac je došao tu. Gledao je u mene, a ja u njega. Počela sam plakati, jer nisam imala šta da jedem. On je sjeo kraj mene i govorio: ‘Nemoj da se sekiraš. Bio sam sad s nekim ljudima i oni govore da će doći kamioni. Ako možeš ostati bar dva- tri dana tu, ako izbije – idi s djetetom. Spasi je, jer neće te nitko s djetetom, a mi ćemo preko šume’, kroz suze se prisjeća Šefika razgovora sa svojim ocem.
Dok je spavala, začula je sirene i buku, a narod je govorio da su stigli kamioni i da se treba pakovati. U tri sata iza ponoći, 28. ožujka, njen suprug ih je ispratio na jedan od kamiona.
-Već je bio pun kamion. Ja sam tu bila do jutra, kaže ona. 

Ruksak koji joj je poslao otac da bi ona i Muniba imale jesti donijeli su joj sestra i amidža. Šefika se sjeća da je molila sestru da krene i ona s njima, ali nije smjela. U istom kamionu sa Šefikom bila je njena jetrva.
-Oni su rekli da kreću kamioni. Ne znam koliko je točno bilo sati. Kamioni su krenuli. Amidža me držao za ruku, poljubimo se, ja bacila ruksak i rekla: ‘Adžo, vama će trebati, meni možda neće’. Ja sam samo njih gledala. Muž je otišao, počeo plakati. Kamioni su krenuli, prisjeća se Šefika.
Ona kaže da su kamioni UNPROFOR-a bili puni, bar 60 odraslih osoba bilo je na svakom kamionu, kao i dosta djece. Naglašava da su se djeca držala u naručju. Tokom puta Šefika kaže da su kamioni bili zaustavljani te da su im vojnici psovali.
-Ulazimo u Bratunac. Kod Fontane. Mi smo pogledali – sve su vojnici. Poslije dužeg vremena, kad sam ja to shvatila, to su bili Arkanovi ljudi s crvenim beretkama. Počeo je vrisak: ‘Evo balijskih žena, najljepših žena’. Mi smo svi mislili šta nas čeka – tu je sad pokolj, govori ona dok se sjeća ogromnog straha koji je osjećala.
Željko Ražnatović Arkan je ubijen 2000. godine, prije nego što mu je suđeno za ratne zločine.
Šefika kaže da su kamioni nastavili put, ali nastavilo se i zaustavljanje i maltretiranje sve do zadnje barikade. Pojašnjava da je njen kamion bio drugi po redu. I tu su se vojnici penjali na kamione, tražili popis muške i ženske djece te psovali. Ona se sjeća da joj je prije te barikade susjeda rekla da joj je umrlo četvrto dijete, ali da nije dala da itko kaže da je mrtvo jer se plašila za ostalu svoju djecu. Šefika pojašnjava da je to dijete već do Bratunca umrlo. Dok je na posljednjoj barikadi dojila svoju kćerku Munibu, svi su bili izmoreni, gladni te uplakani.

'Mrtvo mi je dijete'

-Ja sam tu svoju Munibu posljednji put nahranila. Osjetila sam da je vukla. Gledala sam je, kao da mi je dala neki znak, kao da se nasmiješila kad sam je gledala. Ostala mi je ta slika, kao da je osmijeh imala, govori ona.
Šefika u Tuzlu dolazi u večernjim satima.

-Dolazak u Tuzlu pred Mejdan – tu se moja priča sva završava. Dolazimo pred Mejdan. Vojnici govore ženama s bebama da izlaze. Ja sam otkrila moju Munibu, vidjela sam da je plava bila. Oči su bile zatvorene. Ja sam vrisnula, vojnik je skočio. Rekla sam: ‘Mrtvo mi je dijete’, prisjeća se ona.
Šefiki su doktori u Tuzli potvrdili da je njena kćerka umrla. Ona je nakon toga otišla u Srebrenik. Tada imala 18 godina i željela je da se vrati u Srebrenicu. Muniba je ukopana u kolektivnoj dženazi u Tuzli u travnju 1993. godine. Šefika kaže da je tada ukopano 11 djece i šest staraca.
Po padu Srebrenice u srpnju 1995. godine Šefika se nalazi na Dubravama sa svojom majkom i sestrama. Njen otac i muž krenuli su s drugim stanovništvom preko šume. Šefikin otac nikada nije prešao preko šume. Ukopan je u Potočarima 2006. godine. Šefika i Munib su potom svoj život nastavili u Švicarskoj. O Munibi nije mogla pričati ni s jednom osobom. Nakon izvjesnog vremena dobili su drugo dijete – također kćerku, a potom i sina.
-Kad sam nju rodila, ispunila mi se želja – imam dijete. Malo mi je bilo lakše. Nešto mi je spalo sa srca, tuga, govori ona.
Priče o djeci i ljudima koji su preminuli ili su se ugušili prilikom odlaska konvojima iz Srebrenice, kako 1993. tako i 1995. godine, pojavljuju se sporadično još od završetka rata. Više ljudi je, kako pojašnjava Hasan Hasanović, vođa tima usmene povijesti pri Memorijalnom centru Srebrenica, spominjalo ove priče prilikom snimanja svjedočanstava preživjelih.
On pojašnjava da je krajem ožujka i u travnju 1993. godine došlo do transporta velikog broja izbjeglica za Tuzlu – između devet i deset tisuća.
-Srebrenica je tada bila u jednoj katastrofalnoj situaciji, bila je pred padom. Philippe Morillon je već obećao zaštitu, ali još se čekala Rezolucija, još su trajali napadi srpskih snaga. Veliki broj ljudi bio je na ulicama, u javnim objektima… Situacija je doživjela jednu kulminaciju i u humanitarnom smislu, pojašnjava on.

Morillon, zapovjednik UNPROFOR-a u BiH je, kako kaže, uspio ispregovarati da se humanitarna pomoć doveze kamionima na koje bi se u povratku popeli civili i napustili ovo područje.
-Ljudi su se toliko borili da se popnu na ta vozila, da je bio opći kaos… U intervjuima usmene povijesti znam da su ljudi govorili da su se neki ljudi ugušili do dolaska u Tuzlu, da su neki pokušavali svoje članove obitelji zaštititi svojim rukama kako bi održali pritisak drugih tijela i da bi djeca imala dovoljno zraka, kaže Hasanović.

On naglašava važnost individualnih priča i da se one zabilježe, pogotovo za buduće generacije.
-Mi još živimo posljedice genocida. Živa je još prva generacija. Nama je sve to normalno. Čak i stvari za koje smatramo da možda nisu važne, da su fusnota, ali nekako ‘krupnije’ stvari potisnu ove koje su iznimno važne, govori on.
Danas Šefika ne zna gdje je mezar njene Munibe. Kada su otišli da stave nišane, rečeno im je da ga nema i da nije bilo natpisa. Jedina želja joj je da pronađu njen mezar i obilježe ga, piše Detektor.