Piše: Dragan Bradvica

Pandemija koronavirusa, brutalna ruska agresija na Ukrajinu uz još neke krize od ranije zatrese su cijeli svijet. Stari svjetski poredak je okončan, novi još nije iskristaliziran, svijet je u lutanju. Kada tome dodamo višegodišnju zasićenost postojećim političkim elitama diljem svijeta – što zbog njihovog ponašanja, što zbog pojave ekstremnih političkih opcija i populista koji nude laka i brza rješenja – jasno je kako je opasnost dodatnog pogoršanja stanja itekako prisutna. I to je ono što diljem Europe izaziva strah i uznemirenost kod običnih ljudi. A to pak znači da masovno izlaze na ulice i traže zaštitu svojih prava. Konkretnije – konzumiraju demokraciju u punom smislu te riječi. Jasno je kako stvari i s prosvjedima nisu uvijek crno-bijele, kako se njima u mnogim slučajevima žele postići perfidni politički ciljevi ali je isti tako jasno kako su prosvjedi legitimno pa čak i poželjno demokratsko sredstvo ljudi za postizanje svojih ciljeva. A u posljednje vrijeme njih je diljem Europe – Njemačkoj, Češkoj, Francuskoj, Italiji…

Europa i mi

Iako se radi vrlo često o različitim porivima za prosvjede jer situacija se razlikuje od zemlje do zemlje, ovoga puta svi imaju istu nit – pozivi vlastima u svim zemljama na jači angažman kada je u pitanju suzbijanje inflacije i kriza s energentima. Naime, inflacija divlja i u najbogatijim državama u Europi pa i oni sa, za naše prilike, iznimno velikim plaćama imaju itekako problema 'krpati kraj s krajem'.

Dakle, ljudi s plaćam od nekoliko tisuća eura, u zemljama kojima je nezaposlenost dva ili tri posto, u kojima je sustav socijalne zaštite 'svemirski brod' za onaj naš, u kojima su političari isti pred zakonom kao i svi drugi ljudi, u kojima napredujete isključivo na osnovu svojih sposobnosti i obrazovanja, a ne posjedovanja 'partijskih knjižica' su na ulicama već neko vrijeme. U tim zemljama je i inflacija mnogo manja nego u BiH. Istovremeno, na bh. ulicama nema nikoga. Dalo bi se zaključiti kako Talijani, Nijemci, Česi, Francuzi, Britanci… skapavaju u problemima i neimaštini dok u nas sve cvjeta.

Gromoglasna šutnja je i dalje sport broj 1 u nas. Iako smo po svim ekonomskih parametrima, razini organiziranog kriminala, korupcije i klijentelizma među tri najgore države u Europi, ikako nam je nezaposleno oko 30 posto stanovništva, ikako nam je isti toliko postotak onih koji su siromašni, ikako nam i nategnuta prosječna plaća pokriva tek trećinu potrošačke korpe za četveročlanu obitelj, iako nam je inflacija oko 20 posto, iako u BiH razina obrazovanja malo znači bez 'partijske knjižice', ikako smo među europskim prvacima po odljevu mozgova… Ovo nabrajanje pošasti koje vladaju u ovoj zemlji moglo bi se nastaviti u nedogled. Ali, barem prema ponašanju većine naših žitelja, sve to je normalno stanje stvari i nema razloga dići glas za promjenu.

Nužne promjene

A bez podizanja glasa i borbe za slobodu i demokraciju svaki dan njih neće biti. To nam neće pasti s neba ili će nam ih netko donijeti. Ukoliko se svi ne borili za svoja prava, vršili konstantan pritisak na vladajuće nikakvih promjena na bolje neće biti. Jasno je kako u našoj zemlji razina političke kulture još uvijek niti izbliza nije na zadovoljavajućoj razini, jasno je kako političke (kvazi)elite rade sve kako bi ušutkale narode i sve žitelje, jasno je kako čovjek koji mora raditi dva posla kako bi prehranio svoju obitelj nema vremena biti pravovaljano informiran oko političkih kretanja i biti dio aktivnog građanskog sektora, jasno je kako se dobar dio žitelja vodi oportunizmom, jasno je kako je dio njih strah, dio je postao apatičan… ali sve to ne svije biti razlog višedesetljetne šutnje i trpljenja da smo 'crna rupa' Europe.