Analizirati gdje se sve pogriješilo – nećemo. Jer, ponavljali bi se. Ali zato ćemo istaknuti i razlučiti činjenicu koja bi trebala biti očita, ali je u očima nogometnih emotivaca kakvi jesmo u ovoj regiji ipak nešto što rijetko tko želi priznati – a to je da se nogometna reprezentacija BiH vratila na margine.

Do onog gostovanja u Nur Sultanu, BiH je bila kvalitetna, ali loše vođena reprezentacija. Loše vođena, odnosno vođena od strane neželjenog, nametnutog izbornika. Ali onda se nakon 2:0 kod Kazahstanaca Ivajlo Petev, bukvalno u tih 90 minuta, preobrazio u nogometnog stratega s vizijom, čovjeka koji radi kvalitetno s jednim timom koji je eto tek iznad prosjeka. Ta 'iz krajnosti u krajnost' priča nastavila se i proteklog vikenda kada je euforija uoči pretposljednjeg duela u kvalifikacijskoj skupini za Katar 2022. vrlo brzo prerasla u depresiju, malodušje. A dogodilo se to zbog totalno neočekivanog domaćeg poraza od Finske (1:3) koja je u Zenici morala pasti – jer se to trebalo uklopiti u računicu, jer bi onda u utorak protiv Ukrajine za doigravanje dovoljan bio još samo bod. Kako nas je to, zašto nas je to iznenadilo?

'Krivi smo svi, ja prvi'

- Prvo se izvinjavam navijačima koji su bili na stadionu, počeo je svoje izlaganje nakon grubog poraza izbornik Ivajlo Petev.
- Dali smo im veliku nadu, ali smo odigrali jako lošu utakmicu i ne mogu sada reći koji je razlog jer ga moram naći. Previše grešaka, ne možeš na taj način da primaš golove, a pogotovo jer smo s igračem više primili dva gola. Nisam očekivao ovakav poraz, ali moram vidjeti što je razlog, zašto smo tako loše odigrali, dodao je Bugarin koji je odgovor mogao naći u svom sljedećem komentaru.
- Na početku smo imali dominaciju i dvije dobre šanse. Pogriješili kod tog penala i možda nas je to poljuljalo. Primimo gol gdje je osam igrača iza lopte, a dvojica prođu pored i daju nam gol, to mi je neshvatljivo. Puno nas je to poljuljalo i u nekom momentu smo izgorjeli u prevelikoj želji. Nećemo tražiti alibi, krivi smo svi, a ja prvi, dodao je.

Primili dva gola s igračem više

S igračem više primili dva gola. Od Finske. Gdje to svrstava BiH? Definitivno u donji dom europskog reprezentativnog nogometa. Razlog loše partije je očit. Nedostatak kvalitete s kojom bi se šanse iskoristile, a naivni golovi spriječili. I tu bi trebala stati sva priča o konfuziji, o tome što je spriječilo BiH da izbori svoje peto doigravanje za velika natjecanja. Da, ima tu brojnih problema u pozadini, vjerojatno ključnih, ali opet, nećemo se ponavljati i udarati po Savezu jer je to popularno, jer mi kao znamo tko je problem – ne što, nego tko! Ušli bi opet u začarani krug i priču kojoj nema kraja, a ni rješenja. Umjesto toga, a kao i uvijek kad imate neki problem, prvo i najvažnije u postavljanju dijagnoze, to je da problem priznate. Da BiH sama sebi prizna da više nije materijal za velika natjecanja na kojima se pojavila samo jednom, prije sedam godina, a realno je u još navrata bila dovoljno dobra da se plasira, ali eto – nije uspjela.

Rasprodaja ugleda kojeg nema

Ovdje se itekako da primijetiti nešto čega ne bi smjelo biti – arogancije. Za nju jednostavno nema pokrića, jer BiH jednostavno nije bila dovoljno dobra da u skupini dobije Fince, dok je s Kazahstanom u prvom susretu neriješila. Da se od početka baratalo tom realnom slikom, da se progutalo malo ponosa i čitavu priču postavilo u jedan normalniji kontekst, poraz od Finske ne bi došao kao šok – poraz od Finske možda se ne bi ni dogodio! Ta iskrivljena slika reprezentacije koja je kao dobra kao par njenih najboljih pojedinaca, to je dobrim dijelom odvelo do ove situacije koju sada imamo – da se opet pljuje na sve i svakoga, da navijači kupljenje ulaznice za Ukrajinu prodaju za dvije marke.
Da se tako rasprodaje ugled reprezentacije, ne bismo se složili, jer da bi nešto rasprodali, trebate to najprije imati… a BiH kao nogometna reprezentacija neki poseban ugled ne uživa. Već neko vrijeme. Ne baš odmah po završetku SP-a u Brazilu 2014., ali da – izgubilo se to usput vrlo brzo nakon toga.

Što će biti s Petevom?

I što sad, kako nastaviti 'pomiješanih osjećaja'? Je li Ivajlo Petev dobar ili loš izbor po pitanju postavljanja temelja za idući ciklus? U njegovom slučaju, to je zanimljiva priča, dosljedna. Jer za razliku od većine dosadašnjih izbornika - on bi mogao biti i dočekan i ispraćen 'na nož'. A to ga u neku ruku čini moralnim pobjednikom, (još jednom žrtvom) nerealnih očekivanja u nogometnoj zemlji koja to nije, u nogometnoj zemlji koja se fura da je dovoljno dobra, ali da joj netko/nešto uvijek stane na put. Taj paćenički pristup sigurno nije zdrava sredina za mladog trenera, koliko god on bio dobar u svom poslu ili ne. Kad-tad, a vrlo brzo, shvatit će da novac nije vrijedan nemoguće misije u kojoj su neuspjeh potpisali i Mehmed Baždarević i Robert Prosinečki i Dušan Bajević. Nemoguće misije u kojoj je Safet Sušić, koji je BiH odveo u Brazil, nedugo nakon tog povijesnog uspjeha prozvan neznalicom. Petev, kao Bugarin, kao čovjek koji vjerojatno kuži nelogičnosti balkana i njegovog nogometa, vjerojatno to dobro zna pa možda i ostane. Ali u to još nismo sigurni.

I da, što će biti s reprezentacijom?

Važnije od pitanja s Petevom, ono je koje obuhvaća krupnu sliku, kadar, a pita se: što će biti s reprezentacijom? Džeko i Pjanić vjerojatno još mogu i vjerojatno će nastaviti davati ono što imaju, ali evo i sad smo to vidjeli – ni sa njima to nije dovoljno dobro. U redu, i jedan i drugi su propustili pojedine utakmice ciklusa, ali puno su više igrali nego nisu, ali tu u kombinaciji s konačnim neuspjehom začuđujuće možda leži i utjeha. Jer možda ih neće biti teško zamijeniti kada odu. Ili se možda varamo?
I ovdje je, kada govorimo o dva stupa reprezentacije, važno biti realan, širokog pogleda. Važno je primijetiti da njih dvojica sami ne mogu, da oko sebe moraju imati i ekipu, ne samo tri-četiri kvalitetnih pojedinca, nego kompletan tim. Poput Finske koja pojedinačno nije prejaka, daleko od toga, ali je kao tim kompaktna, usmjerena. Koja je kao i BiH  nekoć, najveći dio svog postajanja tavorila na marginama da bi se iz skromnosti i realnosti ipak izrodio plasman na prvi veliki turnir (Euro 2020.), a čiji se moment i dalje osjeti.

Odgovor nije negdje drugdje

Dakle, odgovor je na Sjeveru, u Finskoj? Ne. Definitivno ne. To je samo jedan primjer uspjeha koji može biti motiv, uzor. BiH kao nogometna zemlja svoj odgovor mora naći tu, u svojim mogućnostima koje nisu velike, ali ni najmanje. Treba samo pogledati istini u oči i u skladu s tom istinom graditi planove – striktno, jasno, kakvi trebaju biti i ciljevi.
I da, u neku ruku, donekle se tako i radilo u ovoj eri Ivajla Peteva. Jer mnogi ne znaju da je pred njega i njegov stožer prije svega postavljen dugoročni cilj plasmana na Euro 2024., samo što se to nekako izgubilo u prijevodu, jer se na tribinama, u Savezu i svlačionici smatralo da je BiH jednostavno dovoljno dobra riješiti i skupinu u kojoj je 'samo Francuska bolja'…
Lako je reći da nogometna reprezentacija BiH treba promjenu filozofije, daleko teže to provesti u djelo, odbaciti gordi, mitski i drevni naziv Zmajevi, a prisvojiti nadimak neke skromnije, živuće životinje koja sa sobom ne povlači tolika očekivanja, koja tiho i bez pompe dobije ono što želi. Međutim, to bi, naravno ne doslovno, trebao biti izazov bačen pred sve nas, Savez, reprezentaciju, navijače, medije, pred onoga koji počne spremati reprezentaciju za idući ciklus. Zvao se on Ivaklo Petev ili ne.

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba