Zločin jači od savjesti

Piše: V. S. Herceg

mostar@dnevni-list.ba

Samoubojstvo Bugojanca Merzuka Aletića, zaštićenog svjedoka tužiteljstva, koji je ovaj stravičan čin izvršio pred istražiteljima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u mjestu Rostovo prije nekoliko dana (28. studenoga 2023.), i to upravo kada je trebao pokazati neke od lokacija gdje je pokopano 15 ubijenih Hrvata iz Bugojna, pod istragom je županijskog tužiteljstva Srednjobosanske županije.

Aletić je bio jedan od zaštićenih svjedoka Tužiteljstva BiH u predmetu protiv Dževada Mlaće, nekadašnjeg predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna i Selme Cikotića, tadašnjeg zapovjednika Operativne grupe Zapad Armije BiH, te bivšeg državnog ministra obrane i sigurnosti. Samoubojstvo se dogodilo pred istražiteljima, a nesretni Aletić ipak nije otkrio lokaciju gdje se nalaze posmrtni ostatci ubijenih Bugojanaca hrvatske nacionalnosti.

U Bugojnu je tijekom rata ubijeno 311 Hrvata, a 21 je nasilno odvedenih iz bugojanskih logora, a traga se za tijelima još njih 15.

Dok neslužbene informacije govore kako je Aletiću otkriven identitet svjedoka-pokajnika, da je bio pod velikim pritiskom, dobivao prijetnje itd. te da se, u konačnici, i odlučio na ovaj očajnički čin pred očima istražitelja, iznenađuje i zabrinjava šutnja mnogih medija koji ovom slučaju nisu pridali posebnu pozornost.

Na ovu vijest nisu reagirali niti iz međunarodne zajednice, a slučaj Merzuka Aletića ujedno je i izravna poruka svima onima koji se odluče postupiti po savjesti i pomoći istražnim tijelima u rasvjetljavanju zločina pričinjenih na prostoru BiH, kao i pronalasku stratišta.

Tijek događaja

Prema dostupnim dokumentima, general Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH, 17. rujna 1993. godine zapovjedio je Selmi Cikotiću, nekadašnjem zapovjedniku Operativne grupe Zapad sa sjedištem u Bugojnu, a sada bivšem državnom ministru obrane i bivšem državnom ministru sigurnosti, da 23 zatočena bugojanska Hrvata prebaci u Kazneno-popravni dom (KPD) Zenica, a “ostale ustaše” zadrži na stadionu NK “Iskra”, koji je u to vrijeme bio pretvoren u logor u koji je od 1. kolovoza 1993. do 19. ožujka 1994. dovedeno 357, a razmijenjeno 294 vojnih i civilnih hrvatskih zatočenika. Sudeći prema sadržaju Hadžihasanovićevog dopisa od 7. listopada o pregovorima s HVO-om, Cikotić to nije učinio.

“Morate voditi računa da kroz navedenu razmjenu 4:4 ne razmijenite 4 ekstremna bojovnika za 4 muslimana koji nisu sudjelovali ni u b/d (bojnom djelovanju). Ponovno vam skrećemo pažnju da prebacite u KPD Zenica ona 23 bojovnika HVO-a o kojima ste pisali da su počinili velika zlodjela”, pisao je ponovno Hadžihasanović.

No, jedino što se do danas zna je to da u KPD Zenica iz Bugojna nikada nisu otpremljena 23 Hrvata.

Smatrani mrtvima, a bili još živi i kopali kanale za mudžahedine

Koji je bio daljnji put zarobljenih Hrvata iz Bugojna, moglo bi pružiti izvješće Berislava Pušića od 28. studenoga 1994. U istom se spominje 15 zarobljenih Hrvata u selu Orašac koji kopaju vodovod za mudžahedine te ističe opravdana sumnja da je riječ o nestalim bugojanskim Hrvatima za koje se vjerovalo da su tada bili mrtvi.

“Dobili smo podatke da u tom selu žive mudžahedini koji su izmješteni iz hrvatskog sela Mehurići kod Travnika i naselili se u Orašac. Kod sebe imaju 15 Hrvata koji kopaju vodovod iz Han Bile u Orašac, za koje se pretpostavlja da su nestali Hrvati, Bugojanci. Izvor kaže kako se ne diže medijska kampanja za njih i da su sklonjeni i pretpostavlja se da će, kada završe posao, biti pobijeni jer ih hrvatska strana kao takve potražuje”, piše Pušić u dopisu upućenom na devet adresa, od one Ministarstva obrane HZ-a HB-a, Glavnog stožera HVO-a, Vlade HZ-a HB-a, pa sve do Predsjedništva FBiH.

Ovdje se već nazire sudbina 15 hrvatskih zatočenika iz Bugojna, koji su se već tada vodili kao nestali, a zapravo su kopali vodovod za mudžahedine te potom ubijeni.

Iako se sumnja da su njihova tijela dva puta prebacivana iz masovnih grobnica, isto nije nikada dokazano. Unatoč tomu što je njihovo zarobljavanje zabilježio i Međunarodni odbor Crvenoga križa, o njihovom se nestanku nitko od nekadašnjih vojnih čelnika Armije BiH nikada nije izjasnio.

Mnogi u BiH danas traže posmrtne ostatke svojih mrtvih

Istodobno, još uvijek mnoge obitelji na prostoru cijele BiH traže posmrtne ostatke svojih ubijenih o čijim posljednjim stratištima se i danas šuti, a svjedoci ne žele ili ne smiju otkriti njihove lokacije ili zbog same umiješanosti u zločin, ili zbog straha od osude od vlastite okoline.

Što je prethodilo samoubojstvu, tko je otkrio njegov identitet te tko je i je li upućivao prijetnje Merzuku Aletiću, trebala bi otkriti istraga, moguće je da su u sve upleteni i pojedinci iz tužiteljstva, pa čak i iz istražnih organa.

Prema Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH, podaci o zaštićenom svjedoku do kojih dođe osoba na službenoj dužnosti u tijekom obavljanja dužnosti vezanih za mjere zaštite svjedoka, predstavljaju službenu tajnu, a neovlašteno otkrivanje takvih podataka predstavlja kazneno djelo za koje se može dosuditi kazna i do pet godina zatvora i više.

Prema članu 3. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH stoji kako je “svjedok pod prijetnjom onaj svjedok čija je osobna sigurnost ili sigurnost njegove obitelji dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane uz njegovo svjedočenje, ili svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerojatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja”.

“Pred Sudom BIH do sada je u predmetima ratnih zločina svjedočilo na tisuće zaštićenih svjedoka”, svojedobno je za Radio Slobodna Europa potvrdila predsjednica Kaznenog odjela Suda BiH, sutkinja Minka Kreho.