DILJEM Europe i Sjedinjenih Država, obrambene tvrtke užurbano rade na proizvodnji malih i jeftinih raketa. Pokušavaju odgovoriti na izazov koji je nametnuo rat u Ukrajini: kako zaustaviti stotine dronova, a da pritom ne bankrotirate, piše The Telegraph.

NATO je 9. rujna bio prisiljen podići zrakoplove F-16 kako bi srušio dvadesetak dronova koji su prešli granicu s Poljskom. Ispaljeni su projektili u vrijednosti od oko 570.000 eura kako bi se presreli dronovi Shahed, čija je pojedinačna vrijednost manja od desetine tog iznosa, a polovica pokušaja bila je neuspješna. Kao odgovor, europski čelnici obećali su uspostaviti "zid dronova" na istočnom krilu NATO-a, koji bi uključivao različite sustave za elektroničko ratovanje i presretanje.

Jedna od gore spomenutih tvrtki je Frankenburg Technology, čiji je glavni izvršni direktor Kusti Salm predstavio projekt rakete Mark 1. Veličine baguettea, Mark 1 zamišljen je kao prva linija obrane od napada ruskih dronova. S dužinom od svega 65 centimetara, projektil je manji od prosječne ljudske ruke. Može letjeti samo dva kilometra i teško bi funkcionirao na pustinjskoj vrućini ili arktičkoj hladnoći. Postignuta je ravnoteža između jeftinih dijelova i ukupne preciznosti, koju tvrtka namjerava povećati na 90 posto - trenutačno je na oko 56 posto.

"Ne ispričavamo se zbog činjenice da proizvodimo oružje", kaže Salm, bivši visoki dužnosnik u estonskom ministarstvu obrane. "Ne bojimo se reći da ih proizvodimo kako bismo srušili ruske dronove dugog dometa. I nimalo se ne ispričavamo zbog činjenice da će ovo biti najpotrebnija sposobnost u zapadnom svijetu u sljedećih pet do deset godina".

Cijena i skalabilnost kao ključna prednost
Tvornice za proizvodnju Marka 1 već su uspostavljene u dvije članice NATO-a, s ciljem proizvodnje stotina projektila dnevno. Iako ne otkriva cijenu, Salm kaže da iznosi otprilike desetinu cijene postojećih protuzračnih sustava, poput projektila Stinger koji košta skoro 500.000 eura.

Postoje jedinstveni izazovi u pokušaju da se bojeva glava, senzori i gorivo uguraju u projektil koji nije mnogo duži od tipkovnice. U tako maloj raketi, kako gorivo izgara, promjena težine dramatično utječe na kut nagiba. Tim Frankenburg eksperimentirao je s "oblikom, položajem krila, težištem, centrom tlaka, znate, svim tim stvarima" kako bi se preciznost maksimizirala, kaže Salm. Kako bi riješio ovaj izazov s ograničenim budžetom, Frankenburg je angažirao neke od najvećih umova u tom području.

Tim najvećih umova
Glavni inženjer je Andreas Bappert, koji je dizajnirao iznimno traženi sustav protuzračne obrane Iris-T, koji se sada koristi diljem NATO-a i u Ukrajini. Angažirali su i glavnog inženjera koji je radio na projektu projektila Spear III u MBDA UK, ključnom projektu za obranu Ujedinjenog Kraljevstva. Timu su se pridružili i "latvijski genijalci", kaže Salm.

"Oni rade stvari koje ne možete naučiti preko vikenda s YouTube videa, kao što možete s dronovima", dodaje. "Ne postoje knjige 'Raketna znanost za početnike' koje možete naručiti s Amazona."

Fabian Hoffmann, stručnjak za raketnu tehnologiju, objašnjava: "Postoji dosta stručnjaka koji mogu izraditi bojeve glave, senzore ili motore. Ali nema toliko ljudi koji mogu integrirati sve te podsustave u funkcionalan, operativan projektil - vjerojatno tek nekoliko desetaka."

Glavni inženjeri dolaze do izražaja kada stvari krenu po zlu. "Kada svi imaju veliki upitnik iznad glave jer nitko ne zna što se događa, onaj jedan tip s 30 godina iskustva sjeti se, na primjer, testiranja koje je proveo 2006. godine, a koje je otkrilo da je postojao mali problem s mrljom koja je imala pukotinu - i ovdje je isto", kaže Hoffmann.

Salm zaključuje da Frankenburg uspijeva privući talente zbog jednostavne misije. "Mnogo je ljudi koji se ujutro probude, pročitaju vijesti i ogorčeni su nepravdom koja se događa u svijetu", kaže. "A mi smo jedno od rijetkih mjesta u Europi gdje svoj talent možete upotrijebiti da nekako okončate ovo ludilo." prenosi Index.