Sjećanje i nada
Blog ambasadora Johanna Sattlera, šefa Delegacije Europske unije i specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini
Prije dva dana,stajao sam među bijelim nišanima u Potočarima i, zajedno sa kolegama iz Evropske unije, položio vijenac za žrtve genocida, pognute glaveu znak sjećanja,i u tišini. Na ovom mjestu, jedino je tišinaprikladna u suočavanju se razmjerama onoga što se desilo u Srebrenici.Ali i odlučnost da se učini sve što je u ljudskoj moći kako bi spriječilimržnju dapušta svoje korijene, da se širi i pokreće.
Da bismo spriječili zlo, moramo ga suštinski sagledati i suprostaviti mu se. Činjenice moraju biti dokumentovane, krivci izvedeni pred lice pravde,a sve žrtve identifikovane i ukopane. Procesoporavka se mora temeljitina istini i pravdi, što je nužnoi za odavanje počastistradalima. Time se suštinski odbacuje sve što su počinioci zločina nastojali postići. Time se opovrgavaju i onikoji su pokušali da zataškaju zločin, kao i oni koji i danas pokušavaju negirati da se dogodio.
Memorijalni centar Srebrenica je ključan za sjećanje, istraživanje i edukacijuo genocidu iz 1995. godine i njegovo očuvanje je od najveće važnosti. Europska unija daje punu podršku naporima Memorijalnog centra i stoga je osigurala sredstva za nedavno proširenje i rehabilitaciju Arhiva,kao i ranije za ispisivanje imena žrtava na Zidu sjećanja u sklopu mezarja.
Ipak, proces oporavka zahtijeva više od praktične pomoći ili izdvajanja finansijskih sredstava. On se prvenstveno dešava u srcima ljudi, što je proces koji je teško kvantificirati, ali još i važnije održati. Upravo sam tome svjedočio u „Kući dobrih tonova“ koju smo također posjetili tokom boravka u Srebrenici. Ovo mjesto vibrira od mogućnosti koje pružajukreativnost, talenat i prije svega, optimizam. Tu mladi iz Srebrenice i Podrinja stvaraju muziku, gledaju filmove, istražuju jezik i književnost i učestvuju u aktivnostima kojeokupljajunove generacije. Posjetio sam i izvoreGuber-vode koja može biti dio tog procesa oporavka, kroz oživljavanje davnašnje tradicije Srebrenice kao lječilišta.
Vozeći se nazad za Sarajevo, razmišljao sam o opštoj odgovornosti ljudi u Bosni i Hercegovini, kao i u ostatku Europe. Stvari se moraju mijenjati, ne možemo samo skrštenih ruku izražavati žaljenje. Izgradnja boljeg društva jedini je istinski način na koji možemo odati počast ubijenima u Srebrenici, kao i svim drugim stradalima u Bosni i Hercegovini devedesetih.
Izgradnja društva u kojem građani mogu dostojanstveno živjeti suština je evropskih integracija. Taj proces podrazumijeva odbacivanje straha i mržnje koji su doveli do dešavanja u Srebrenici, kao i odbacivanje zapaljive retorike koja stvara podjelu i proturječi temeljnim evropskim vrijednostima. Ono što će dovesti do bolje budućnosti je prihvatanje principa solidarnosti i inkluzivnosti.
Iz Srebrenice sam se vratio s ojačanim uvjerenjem da će prevladati obzirnost i otpornost – dvije osobine utkane u ljudski duh. Slušajući mlade kako sviraju u Kući dobrih tonova, prisjetio sam se jednog od redaka iz pera pjesnika Rainer Maria Rilkea: „Budućnost nas prožima kako bi se u nama transformirala, mnogo prije nego se dogodi.“ Ako se mladim ljudima,poput onih koje sam upoznao u Srebrenici, pruži prilika da vode taj proces, tada nas zasigurno čeka svjetlija budućnost.
***