Piše: V.S.Herceg

mostar@dnevni-list.ba

Rijetko koje događanje, a posebno predstavljanje knjige, nekadašnjim hrvatskim braniteljima popuni Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače u Mostaru kao što je to bilo na promociji knjige 'Svjedok jednog vremena', autora Ilije Vrljića general-bojnika HVO-a u mirovini.

Autor se u knjizi osvrće na zbivanja od 1991. do 1995. godine, u njegovom mjestu Cim, Mostaru, pa i u Hercegovini, a u koja je bio aktivno uključen.

"Što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo“

Kako je kazao i sam autor knjige, svečana akademija upriličena u sjećanje na 19. rujna 1991. godine, dolazak rezervista u Hercegovinu, događanja naroda u gradu Mostaru i uloge Cima i širega cimskoga kraja u tim događanjima, kao i utemeljenja mostarskih brigada HVO-a, ali i događaje koji su prethotili tom, kako je rekao, prijelomnom, 19. danu mjeseca rujna 1991. godine.

"Prije svega, zaustavljanja tenkova JNA u Pologu i događanja naroda u Širokom Brijegu i zapadnoj Hercegovini, kada su se i Hrvati iz Mostara samoorganizirali i priključili narodu u Pologu na granici tadašnjih općina, a danas gradova, Mostara i Širokoga Brijega. Prisjetit ćemo se i 18. rujna 1991. kada su tzv. JNA i srpski dragovoljci opkolili, a koji dan iza toga napali i sravnili sa zemljom hrvatsko mjesto Ravno, nakon čega je uslijedio progon i raseljavanje Hrvata iz istočne Hercegovine. Jednako tako moramo se prisjetiti i izjave tadašnjega muslimanskoga lidera i predsjednika SDA Alije Izetbegovića koji je nakon razaranja Ravnoga rekao: 'To nije naš rat!'", kazao je autor u svom obraćanju.

Vrljić je rekao kako se "ne smije zaboraviti da su Muslimani u Stocu rezerviste dočekali cvijećem u vrijeme kada u RH bukti rat i kada se dragovoljci s naših prostora priključuju hrvatskoj policiji i Zboru narodne garde, a lokalno hrvatsko stanovništvo, pod vodstvom HDZ BiH, počinje se samoorganizirati i naoružavati za obranu od velikosrpske agresije".

"Zbog svega navedenoga 18. rujna 1991. godine smatramo službenim datumom početka Domovinskoga rata u BiH", rekao je autor i general-bojnik u mirovini, a osvrnuo se i na tadašnja događanja, dolazak rezervista JNA iz smjera Stoca i Nevesinja, mobiliziranje pričuvnih sastava i prvih postrojbi HVO-a, kako u Cimu, tako i u Mostaru.

"Knjige sam počeo davno pripremati prikupljajući fotografije, novinske isječke i arhivsku građu, pa i dokumente s internetske stranice pokojnoga generala Praljka koji će se analizirati i procjenjivati njihova autentičnost. Možda ove knjige još ne bi ugledale svjetlo dana da s ove govornice nije omalovažena uloga 3. Cimske bojne i njezinih poginulih pripadnika, posebno u operaciji oslobađanja doline Neretve i grada Mostara, što mi je bio poseban poticaj da završim knjige kako bi se prikazala istina o Domovinskom ratu, a poglavito o povijesnoj operaciji oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koju danas slavimo kao Lipanjske zore", kazao je Vrljić.

On se na koncu svog obraćanja posebno osvrnuo na branitelje: "Dragi branitelji, a posebno pripadnici 2. brigade, 3. bojne cimske, ova je knjiga vaša i o vama. Uzmite je, čitajte i analizirajte, a ako se s nekim dijelovima i ne slažete, znajte da je ovo moje viđenje određenih događaja zapisanih i opisanih u najboljoj namjeri bez ikakve primisli bilo čiju ulogu u njima umanjiti ili uvećati. Ako netko ima i drukčije viđenje, dopuštam i tu mogućnost, neka uzme olovku i napiše kako je on to vidio i doživio". Zaključio je s citatom iz svoje pve knjige "Što nije zapisano, kao da se nije ni dogodilo“.

"Na budućim naraštajima je da nas procjenjuje po našim djelima"

Govoreći o knjizi 'Svjedok jednog vremena', general Tihomir Blaškić istaknuo je ponos jer je, kako je kazao, "bio jedan od vas, sudjelovao u organiziranju i ustrojavanju postrojbi HVO-a, organiziranju i izvođenju obrane oslobađanja naših prostora i svih stanovnika koji su živjeli na prostorima gdje je djelovao HVO".

"Predstavljanje knjige 'Svjedok vremena' prigoda je da se prisjetimo riječi koje je i sam autor naveo, a to je ona naša mladost, koja je s otvorenom dušom i srcem, s krunicom oko vrata, na ramenu ili oko ruke, još '91. pristupala Zboru narodne garde, postrojbama MUP-a RH i HV-a. Ne smijemo zaboraviti ni Polog, jer tada je goloruki narod zaustavio tenkovsku brigadu, da se ne probije iz Mostara za Kupres i borbeno djeluje na ratišu RH. To je ogroman doprinos. Također, trebamo se prisjetiti i one hrvatske mladosti koja je goloruka stala na kapije tvornica vojne proizvodnje u središnjoj Bosni i onemogućila tzv. JNA da izvuče naoružanjei vojnu opremu koju su namjeravali transportirati na ratište u RH", rekao je, između ostaloga Blaškić.

Naglasio je kako je Vojno-redarstvenoj operaciji 'Oluja', a čega se, kako je kazao, djelom dotiče i autor u knjizi, u hrvatskim združenim snagama, u svim vojno-redarstvenim operacijama, počev od 'Cincara' pa nadalje, sudjelovalo 11.500 pripadnika HVO-a ili 3 zborna područja, ZP Mostar, ZP Tomislavgrad, ZP Vitez i sve gardijske brigade, postrojbe Specijalne policije itd.

"U samoj VRO 'Oluja' sudjelovalo je 7.400 pripadnika HVO-a, a podatak vrijedan podsjećanja je da su hrvatske združene snage, neposredno prije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, vojnički kontrolirale 25% teritorija BiH. Ništa od ovoga ne bi bilo ostvareno bez vizije i zajedništva svih sudionika. Mnogi od njih i same sebe i svoj život za obranu opstanka i oslobađanja svojih ognjišta. U tim događanjima, HVO je imao 9.909 poginulih ili oko 7.200 poginulih čija je pogibija dokumentirana i dokazana po svim propisima, a u ovih 9.909 su i nestali. Imali smo 20.649 ranjenih pripadnika. To je ogromna brojka. Kada bi je preveli na neku vojnu formaciju - to je korpus ranjenih. Protjeranih s svojih ognjišta imali smo 312 tisuća ili 43% svih Hrvata po popisu iz 1991. godine koji su živjeli u BiH. Na prostoru pod nadzorom HVO-a protjerano je 112 tisuća stanovnika ili 9% od ukupno protjeranih", kazao je Blaškić.

Podsjetivši kako je autor knjige aktivni sudionik događanja od samih početaka, Blaškić je naveo, kako je u "svim događajima ključan bio čovjek".

"I to čovjek ispunjen osjećajima zajedništva, ljubavi, vjere, razumijevanja i ponosa. Posebno bi naglasio vjeru i ponos. I zato bi ovdje, bez obzira što ima i ovakvih i onakvih natpisa, još jednom podsjetio da nam taj ponos nitko ne može oduzeti, nosimo ga u sebi i to je nešto što je u nama. Upravo tom i takvom čovjeku piše autor i to piše kao branitelj, osvrće se na svoje rodnom mjesto, školovanje, angažman, rad, uključivanje u društveni i politički život, gospodarstvo, osnivanje HDZ-a, HVO-a, te sudjelovanje s postrojbama u oslobađanju životnog ognjišta. To je jedna vrsta, rekao bih, osobnih memoara", istaknuo je.

Kazavši kako "autor otima zaboravu neka događanja koja bi da su ranije bila opće poznata, pomogla svima koji imaju hašku prošlost, kao i onima koji na sudovima dokazuju svoju nedužnost", osvrnuvši se na izbor zapovjednika koji su se birali na drukčiji način nego što je podrazumijevala vojna praksa.

"Potpuno suprotno vojnom ustroju gdje se zapovjednik imenuje na način da ga nadležni postavlja u zapovijedi, taj zapovjednik nad svojim podređenima, čak i da ih nikada u životu nije vidio, ima formalni autoritet. Stvarni autoritet gradi kroz upoznavanje, suradnju, vojno-stručnim sposobnostima i karakternim vrlinama. U HVO-u je bio potpuno obrnut proces. Na mom suđenju sudci nisu vjerovali da je to uopće moguće. Proces da postrojba bira svog zapovjednika, da se radi kao u jednoj demokratskoj proceduri, dogovara, propituje, razgovara s ljudima od povjerenja tko bi taj mogao biti. Tko će biti lider koji će voditi tu bojnu, satniju, brigadu. Pred takvim zapovjednikom je bio najveći izazov i zadatak, morao je zaslužiti i povjerenje i poštovanje svojih podređenih jer ih nije vodio na nogometnu utakmicu, nego u rat, na izvršavanje ratnih zadataka, gdje se ili gine ili postaje ranjen", kazao je.

Blaškić je na koncu istaknuo žrtvu i ulogu svih branitelja u Domovinskom ratu, ali i na nužnost stalnog analiziranja i istraživanja događaja iz tog vremena.

"Autorni na jednoj stranici svoje svjedočenje ne nastoji prikazati apsolutnom i jedninom istinom, a to je i sam rekao, već potiče i druge sudionike da pišu i komentiraju. Na budućim naraštajima i ovoj mladosti je da nas procjenjuje po našim djelima, da kritički istražuje, čita, analizira, proučava i daje svoj doprinos u jednoj kompletnoj stvarnosti i istini o Domovinskom ratu. Jer kao što je veliki državnik Ciceron jednom rekao 'Život mrtvih je u sjećanju nas živih', a upravo ova knjiga je na tragu da sačuva sjećanje", poručio je.

"I nakon 30 godina na licu svakoga hrvatskog branitelja tražim lice svoga poginulog brata"

Profesor Filozofskog fakulteta, Ivica Šarac, govoreći na predstavljanju knjige, istaknuo je kako je "rat je teška tema, najdramatičnije iskustvo ljudskoga postojanja, pogotovo kada se radi o nametnutom ratu: o ratu kojega nisi želio, u kojega si uvučen, prisiljen braniti sebe, svoj dom, svoj narod i gdje sve drugo dobiva veću vrijednost od života samoga".

"Za ratna djelovanja relativno se lako ustanovi kada su završila, međutim za ratne posljedice nemoguće je utvrditi kako i kada završavaju, jer ne prestaju sa šutnjom oružja niti s potpisima mirovnih sporazuma. Posljedice rata djeluju poput radioaktivnog zračenja: na naoko nevidljiv način i nakon svršetka oružanih sukoba i dalje razaraju pojedinca, obitelj, narod i tek se s neke veće vremenske distance dade uočiti kakav razoran učinak imaju posljedice rata i na pojedinca i na obitelj i na jedan narod. Zbog toga, ali ne samo zbog toga, rat i ratna tematika u pravilu više nego sve drugo uznemiruju duhove i pobuđuju emocije", rekao je Šarac.

Ocijenio je kako vlastiti doživljaj i dragocjen pogled u prošlost rata predstavlja i knjiga autora Ilije Vrljića, aktivnog sudionika i jednoga od zapovjednika od samih početaka organiziranja obrane Hrvata u Domovinskom ratu u Mostaru i Hercegovini.

"Kada bih morao iz gotovo 400 stranica ove knjige izvući  osnovnu nit koja čini njezinu potku, onda bi ta nit, pretvorena u misao, ovako glasila: ova knjiga svjedoči i potvrđuje da se za Hrvate radilo o nametnutom i obrambenom ratu. Tu je detaljno prikazano kako su se pred prijetećom ratnom opasnošću okupili ljudi bez oružja, bez vojnoga znanja, oboružani samo privrženošću vlastitom nacionalnom i vjerskom identitetu i s čvrstom voljom opstati i braniti se", istaknuo je ovaj profesor.

On je na koncu govorio o, kako je rekao, "nametnutoj i lažnoj slici o ratu koju sami moramo mijenjati", te se osvrnuo na misao iz 'Knjige šapata'.

"'Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo'. Da ne bismo u budućnosti bili prisiljeni imena svojih mrtvih šapatom izgovarati, moramo o njima pisati. U prvom redu zbog njih, zbog poginulih branitelja, treba zahvaliti autoru što je objavio ovu knjigu. To je glavni razlog zbog kojega sam sa zahvalnošću prihvatio promovirati knjigu jednoga ratnog veterana, ratnoga zapovjednika, kao što bih prihvatio poziv promovirati knjigu svakog hrvatskog branitelja koji kani objaviti svoja sjećanja. Razlog je osoban i evo, uz rizik da budem i neprimjereno patetičan, izreći ću ga naglas: ja, naime, i nakon 30 godina na licu svakoga hrvatskog branitelja tražim lice svoga poginulog brata", zaključio je profesor Šarac u svom emotivnom govoru.