Ženama u Njemačkoj i dalje je teško uskladiti posao i obitelj. Ipak, ima nade, kaže poznata njemačka sociologinja Jutta Allmendinger. Zemlje poput Islanda pokazuju da je tranzicija moguća, piše Deutsche Welle.

Oboje rade, provode vrijeme s djecom, dijele kućanske obveze – tako danas mnogi mladi parovi u Njemačkoj zamišljaju svoj život. No na kraju se mnogi ipak vraćaju tradicionalnoj podjeli uloga: mnoge žene rade skraćeno radno vrijeme, dok muškarci zarađuju najveći dio prihoda.

To se vidi i u godišnjem izvješću o rodnom jazu u plaćama. Razlika u plaćama između žena i muškaraca u Njemačkoj i 2026. ostaje na visokoj razni nepromijenjena. Žene u prosjeku zarađuju 16 posto manje po satu od muškaraca. Zbog tog jaza Dan jednakih plaća, koji simbolično označava datum do kojeg žene praktički rade besplatno, ove je 2026. bio 27. veljače.

Na Islandu je razlika u plaćama između muškaraca i žena manja nego u Njemačkoj i iznosi 10,4 posto, pa je i fiktivni datum do kojeg su žene radile besplatno bio tri tjedna ranije nego u Njemačkoj – 7. veljače.

U braku se ravnopravnost financijski ne isplati
Jutta Allmendinger, jedna od najuglednijih njemačkih sociologinja, za DW kaže: „Kada parove pitamo što bi se dogodilo kada bi sada dobili dijete, 80 posto muškaraca odgovara da bi smanjili opseg svog rada, da žele ravnomjernu podjelu“, kaže ona. Ipak, u praksi se često dogodi drukčije.

Zašto se stare podjele uloga stalno vraćaju? Razloga je više.

Jedan je obiteljski proračun: budući da muškarci u prosjeku zarađuju više, žene su češće te koje uzimaju roditeljski dopust ili prelaze na skraćeno radno vrijeme. Time, međutim, gube dio prava na mirovinu, rjeđe dolaze dorukovodećih pozicija i slično.

Osim toga, u Njemačkoj su porezno povlašteni bračni parovi u kojima jedna osoba zarađuje više, a druga manje ili uopće ne radi.

Dakle, ravnopravnost se financijski ne isplati. „To dovodi do toga da se parovi organiziraju prema poreznim pravilima, a ne prema pravilima pravednosti koja su si ranije postavili", kaže Jutta Allmendinger.

Prema njezinu mišljenju, na potezu je politika. Ako je ravnopravnost doista cilj, takve porezne olakšice trebalo bi ukinuti. S tim zahtjevom nije usamljena – takozvani model „splittinga bračnih parova“ već je godinama jedna od najspornijih tema u Njemačkoj.

Moć uzora – istok i zapad Njemačke
Kad je riječ o ravnopravnosti, u Njemačkoj se i dalje mora praviti razlika između istoka i zapada. U istočnim pokrajinama, na području nekadašnje DDR-a, unatoč nepovoljnim strukturnim uvjetima – znatno manje žena radi skraćeno radno vrijeme, a prekidi u karijeri kraći su.

„Kultura u Zapadnoj Njemačkoj podrazumijevala je brak s jednim hraniteljem obitelji. Bilo je jasno: dobra obitelj je ona u kojoj muškarac radi, a žena ne mora raditi – naglasak je na tom ‘ne mora’“, kaže Allmendinger.

U bivšem DDR-u, kao i svugdje u socijalizmu, bilo je drukčije: podrazumijevalo se i društveno priznavalo da oba roditelja rade. Taj obrazac djeluje i danas. „Kada pogledamo mirovine, razlike su na istoku između spolova znatno manje nego na zapadu."

Ono što je, međutim, isto jest opterećenje mladih roditelja, posebno majki, koje pokušavaju uskladiti karijeru i obitelj. To opterećenje može biti veliko – i ima posljedice.

Posljednje dvije do tri godine Allmendinger primjećuje sve veću polarizaciju među ženama koje više ne žele taj stalni raskorak: ili, u duhu pokreta „tradwives“, odlučuju potpuno ostati kod kuće, ili se u potpunosti posvećuju poslu i odriču se djece. „Ne radi se o većini, ali trend je u porastu.“

Radno vrijeme – što se mora promijeniti
Kako bolje uskladiti djecu i karijeru za oba roditelja? Za Juttu Allmendinger odgovor je jasan: samo zajedno – i dugoročno. Puno radno vrijeme za sve, bez uvažavanja takozvanog neplaćenog rada skrbi o drugima, za nju nije rješenje – naprotiv.

Njezin prijedlog je nova norma od 33 radna sata tjedno za sve. „Moj je pristup da muškarci malo smanje opseg plaćenog rada, a da žene u prosjeku malo povećaju broj radnih sati. To ukupno ne bi značilo smanjenje, nego povećanje opsega rada koji trenutno imamo.“ Tako bi oba roditelja imala više vremena i prostora za djecu i kućanstvo.

Potrebna je i veća fleksibilnost tijekom životnog vijeka: „Svi znamo da postoje razdoblja kada je potrebno raditi 28 sati tjedno, a druga kada možemo znatno više. Smatram apsurdnim to što se u Njemačkoj razdoblje osnivanja obitelji poklapa upravo s fazom profesionalnog uspona.“

Ne treba zaboraviti ni brigu o djeci. Pritom, kaže ona, nije dovoljno govoriti samo o vrtićima, nego prije svega o školama. „Vidim sve više žena koje postaju privatne učiteljice svojoj djeci jer se školski sustav u Njemačkoj pogoršava“, upozorava sociologinja.

Island kao uzor
Da su promjene moguće, pokazuju zemlje poput Islanda, koji je već 16 godina na prvom mjestu Globalnog izvješća o rodnom jazu. Studije te zemlje o skraćenju radnog vremena posljednjih su godina privukle veliku pozornost.

Oko 90 posto radno sposobnog stanovništva na Islandu ima pravo na skraćeni radni tjedan, obično 36 sati, bez smanjenja plaće. Ta zemlja ima jedan od najprogresivnijih sustava rodiljnog dopusta i dopusta za očeve, a stopa zaposlenosti žena od oko 85 posto među najvišima je u OECD-u.

Jutta Allmendinger vjeruje da je skraćenje radnog vremena izvedivo i u Njemačkoj, osobito s obzirom na budući razvoj u području umjetne inteligencije. Sve više poslova može se obavljati u modelu podijeljenog punog radnog vremena, takozvanom „job sharingu“. „To funkcionira odlično i bio bi to model koji je dugoročno mnogo održiviji.“

Iako ravnopravnost u Njemačkoj i dalje zapinje, ona ostaje optimistična: „U međunarodnoj usporedbi jasno vidimo što bi trebalo učiniti da bude bolje. Dok god postoje takvi primjeri, to nije neizlječiva bolest.“