Piše: Dragan Bradvica

 dragan@dnevni-list.ba

Sve što su 'oci' Europske unije, kao što su Robert Schuman ili Jean Monnet, mislili da će europsko zajedništvo biti ono to danas sasvim sigurno nije. Najbolji projekt u povijest čovječanstva (Europe sasvim sigurno) pred ozbiljnim je izazovima već jako dugo, a na njih ne da nema odgovora nego brojnim potezima krize i produbljuje.

Kada se na to sve nadovežu autokrati (što je još i najblaži opis) u liku ruskog predsjednika Vladimira Putina, nepredvidivi američki predsjednik Donald Trump koji očiti prezire Europu, drugačiji pogled na svijet iz Pekinga, ekonomski, ali i politički uspon Bliskog Istoka (Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Saudijska Arabija…) jasno je kako će se problemi gomilati. A tek će se gomilati ako znamo da živimo u post-truth sociaty (društvu nakon istine), gdje su naši osjećati i predodžbe važniji od činjenica, gdje osobe poput milijardera Elona Muska imaju u svojim rukama veću moć nego neke manje države, a nju otvoreno preko svojih medija koriste za razbijanje i onih najvećih i najbogatijih država Europe, gdje diljem Europe jačaju do jučer nezamislivi nacionalni populisti i radikalni desničari.

Na to odgovor trebaju dati umjerene politike koje promiču istinsku demokraciju, slobodu, pravo (ali i pravičnost), istinu, socijalnu pravdu, slobodno tržište, ali ne neoliberalne pobješnjele kapitaliste željne dodatnih bilijardi. Ali, onih koji bi taj odgovor dali, nažalost, u Europi poodavno nema.

Što je EU danas? 

Europska unija je uistinu bila sui generis pravnim (i političkim) sustavom: ni federacija, ni konfederacija, nego 'nešto između' – originalna polit-ekonomska integracija i subjekt međunarodnog prava, koja ne isključuje nego uključuje i revitalizira države-članice, uvodeći ih u novi sustav upravljanja temeljem prenijetog ili djeljivog suvereniteta i višerazinskog upravljanja: u prostore transnacionalnih pulsacija i socijalizacija i integracije 's onu stranu nacionalne države'.

U tom sui generis pravnim (i političkim) sustavom i dalje su glavnu riječ vodile nacionalne države jer je i dalje najveći broj nadležnosti bio na njima, a i onaj manji dio na razini EU se morao donositi koncensusom, dakle sve države su za to morale podići ruku.

Tu se izbija prvi argument radikalnih desničara ili ljevičara, te nacionalnih populista kako EU uništava suverene države. Ali, pogrešne politike iz Bruxellesa, podkapacitirani, uvelike nesposobni ljudi za svoje funkcije u EU svojim greškama su doveli do toga da se glasovi desničara ili populista čuju jače, iako je taj glas – laž.

Nadalje, nesporno je kako Unija pati od demokratskog deficita i zatvorenosti svog sustava odlučivanja. To je došlo kao 'kec na desetku' radikalima i populistima da ih optužuju za netransparentnost i birokratizaciju. Iako je istina da svaka veća država u Europi ima mnogo veću birokraciju nego je ona u Bruxellesu, iako se i u nacionalnim državama odluke baš ne donose pred javnošću, EU dužnosnici svojim ponašanjem dali su povoda za napade, a onda se od njih nisu niti znali niti željeli braniti.

Često se čuje i argument kako Bruxelles troši mnogo novca i kako ide nauštrb manjih država. Ali, istina je dijametralno drugačija. Pitajte Rumunja, Mađara, Poljaka, Bugara, Čeha, Slovaka ili Hrvata kako su živjeti prije ulaska u EU, a kako danas. Ironično, u dobrom dijelu upravo ovih država 'osipa se najviše drvlja i kamenja' na EU. Ta raspodjela ide i u korist velikih država koje izdavanju više novca u EU proračun jer time dugoročno jačaju manje države, svoje ekonomske interese u njima, ali i političku moć.

Međutim, radikali i desničari svakodnevno pričaju priču koja je ugodna ušima prosječnih žitelja koji ne prate pomno što je Unija, a oni iz Bruxellesa pravo stanje stvari ne pojašnjavaju svaki dan.

Pad kvalitete politika

Nesporno je kako kvaliteta politika pada u Bruxellesu, ali pada u apsolutno svim državama svijeta. Na najviše pozicije dolaze oni koji jednostavno za to nemaju niti znanja, niti iskustva, niti 'osjećaja' na politiku. Logično je kako su oni slabi, a kao slabi i na pozicijama idealan su 'plijen' za 'one druge igrače' u politici.

A upravio ti 'igrači' i politike i jesu otjerali one najobrazovanije i najsposobnije. Malo tko od njih želi baviti se politikom, preuzeti svu odgovornost, a da mu svaki dan iza leđa 'rovare' puni hodnici lobista, medija, vlasnici društvenih mreža i tehno moguli, multinacionalne kompanije (koje su poodavno jače od velikog broja suverenih država). 

Logično je da obični smrtnik ne želi provoditi svoj život zadovoljavajući interese pobjesnjelih neoliberalista i puniti njihove džepove. Kriza liberalne demokracije nije došla izvana, nisu ju urušili Putin ili Trump, oni su tu samo da zabiju posljednji čavao u taj lijes. Uništila je sama sebe, odnosnu uništili su ju oni koji su se u nju najviše kleli – mainstream stranke koje su postale utočiste korupcije i lobiranja, najbogatiji ljudi svijeta koji su do kraja 'cijedili' radnike, nevladin sektor i sindikati koju su mislili uglavnom na svoj džep, a ne na opće dobro…

Ali, sve ovo pobrojano mnogo je veći problem na razini nacionalnih država, nego u EU. Najveći sunovrat politika događa se upravo u državama, korupcija poprima neslućene razmjere i institucije se sve više 'zatvaraju' (a ako mislite da to nije početak propasti pročitajte epohalno djelo nobelovca Darona Acemoglua i kolege mu James A. Robinson 'Zašto nacije propadaju'), politike vode neki drugi 'igrači' jer radikali i populisti politiku niti znaju niti žele voditi.

Oni samo znaju (a to rade jako dobro) osluškivati što narod želi, to pretočiti u populističku propagandu, a raditi ne znaju ništa. A kada je već to tako, logično se zapitati zbog čega obični žitelji diljem Europe sve više i više glasaju za takve snage? Primjerice, zbog čega bi netko u Slovačkoj glasao za Roberta Fica i potencijalno tako izašli iz EU? Zar prosječni Slovak misli kako će mu biti bolje izvan EU?

Kako nije dovoljno vidljiv kao dio 'velike Europe', ali će biti vidljiv samo kao stanovnik male Slovačke? Naravno da neće, ukoliko takve države napuste Uniju one će postati samo moneta za potkusurivanje velikih u svijetu koji, nažalost, ide ka tome da postane 'svijet vukova' – ukoliko si velik i moćan, možeš raditi što ti je volja. Kome bi u Mađarskoj, Slovačkoj ili Bugarskoj odgovaralo da budu marionete?

 Jasno je da njihovim radikalnim desničarima i populistima bi, jer ne žele bilo kakav nadzor za svoje 'aktivnosti', ali žitelji bi u tom scenariju izvukli deblji kraj. A svi znaju što su prošliu u bivšem sustavu 'pod ruskom čizmom'. Zbog čega onda hrliti i glasati za radikale i populiste? O tome će se tek pisati analize i znanstveni radovi (u knjizi 'Living Right' antropologinje Angieszka Pasieka, profesorice antropologije na Sveučilištu u Montrealu, istražuje što mladi traže i nalaze u krajnje desnim pokretima, pa navodi kako mladi ljudi iz različitih društvenih slojeva – od studenata i radnika do glazbenika i poduzetnika – u radikalnoj desnici nalaze 'njegujući dom', zajednicu i poziv na životnu svrhu).

Reformirana i jača EU 

Shodno svemu ovome, reforma EU mora se dogoditi jučer, a ne danas. Ali mora opstati jer Unija trenutno jedina brana 'udarima i sa Zapada i sa Istoka'. Jedino ujedinjena Europa može i mora biti sila – demokratska, ekonomska, vojna i politička.

Na njeno čelo moraju doći najsposobniji, najobrazovaniji i najiskusniji kadrovi koji će braniti interes svih država članica, a znati se jasno i nedvosmisleno suprotstaviti svim udarima izvana i retrogradnim idejama. Jedino ujedinjena Europa svojim nacionalnim državama može donijet dobar život, slobodu i opstojnost.

Nesporno je kako EU svi njeni globalni konkurenti žele uništiti jer nešto vrijedi (inače da nije tako na nju se nitko ne bi ni obazirao), a ukoliko bi u tome i uspjeli, što, nažalost, i nije tako nemoguće, veliko je pitanje bi li opstale i brojne nacionalne države. One koje i bi bile bi poput Bjelorusije – samo formalno neovisne, a suštinski ni u kom slučaju. Ironično, zar ne?

Navodno najveći suverenosti i zaštitnici nacionalnog ponosa vodili bi svoje zemlje ili u potpuno uništenje ili vazalstvo. U 'Manifestu za europsku demokratizaciju' DIEM25 još 2016. godine stajalo je: a) Nijedan europski narod ne može biti slobodan dok je ugrožena demokracija drugoga; b) Nijedan europski narod ne može živjeti dostojanstveno sve dok se to ne omogući drugome; c) Nijedan europski narod ne može se nadati napretku ako se drugoga gura u trajnu nesolventnost i depresiju; d) Nijedan europski narod ne može rasti bez temeljnih dobara za njegove najslabije stanovnike, bez ljudskog razvoja, ekološkog balansa i odlučnosti da bude slobodan od fosilnih goriva u svijetu koji mijenja sebe, a ne klimu planeta. Sve ovo važi i danas. Itekako.