Porodica Ines Žmiro, 39-godišnje žene koju je krajem 2024. godine u Mostaru ubio njen partner, kaže da se nada da će, govoreći javno, pomoći da se spase druge žene.

Bilo je rano veče, 2. decembra 2024. godine, kada je Nataša Žmiro primila poziv.

Na ekranu telefona pisalo je da zove kćerka Ines, ali glas s druge strane linije bio je glas Đenana Đozlića, muškarca s kojim je Ines živjela.

„Ines se upucala; dođi brzo“, prisjetila se Nataša njegovih riječi.

Par je živio u blizini, u gradu Mostaru na jugu Bosne i Hercegovine, i Nataša je stigla za nekoliko minuta. Ušla je u stan s muškarcem po imenu Milan Pašajlić, koji je rekao da ga je također nazvao Đozlić.

Nataša je zatekla svoju 39-godišnju kćerku na podu stana, „s rupom u stomaku“.

„Pitala sam je: ‘Šta si uradila?’, a ona mi je odgovorila: ‘Mama, nisam ja. On je’.“
Ines je bila jedna od 107 žena ubijenih u Bosni i Hercegovini između 2015. i 2024. godine, prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova, koja djeluje pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Samo u 2023. i 2024. godini ubijeno je 35 žena, što ukazuje na porast femicida u Bosni i Hercegovini.

U utorak je Đozlić osuđen za ubistvo, neovlašteno posjedovanje vatrenog oružja i posjedovanje droge te je, nepravosnažno, osuđen na 19 godina zatvora.

Porodica Ines Žmiro kaže da je prije njenog ubistva bilo znakova upozorenja koji su se mogli prepoznati. Govoreći javno, nadaju se da će spriječiti da druge žene dožive sličnu sudbinu.

„Sada mi je jasno šta je skrivala“, rekla je Nataša, prisjećajući se razgovora s kćerkom nekoliko sedmica prije ubistva. „Ali se bojala za našu sigurnost da je išta rekla.“

„Sada stalno mislim da smo trebali nešto učiniti.“

Presuda za nasilje u porodici

Rođena u Mostaru, Ines je odrasla u Danskoj kao izbjeglica iz rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995. godine. Porodica je tamo izbjegla 1993, tokom žestokih borbi za kontrolu nad gradom. Njen brat Alen rođen je u Danskoj ubrzo nakon njihovog dolaska.

Porodica pamti Ines kao vedru i otvorenu osobu, željnu znanja i punu dobrote prema drugima.

„Znala je pomalo o svemu“, rekao je njen otac Mehmed, 64. „Čak i o automobilima; provozala bi auto i vratila se tačno znajući šta s njim nije u redu.“

Godine 2002. Ines je upoznala Đenanu Đozlić, sestru Đenana Đozlića, čija je porodica također izbjegla u Dansku tokom rata. Dvije djevojke počele su živjeti zajedno tokom srednje škole, prvo u porodičnom stanu Žmiro, a potom u vlastitom stanu. Nakon što su učestvovale u saobraćajnoj nesreći, obje su dobile znatne iznose od osiguranja, što im je omogućilo da zajedno kupe dva stana u Kopenhagenu.

Bile su nerazdvojne, ali Alen kaže da je postao sumnjičav.

Đenana je „uvijek bila tu“, rekao je. „Ona je vodila odnos i miješala se u sve Inesine odluke.“

Ines je kupila i dva stana u Mostaru, a 2022. godine i kuću u naselju Hodbina, kod Mostara, ovaj put s Đenanom.

„Ubrzo nakon što su kupile kuću, Ines i Đenan [Đozlić] započeli su vezu“, rekla je Nataša.

Alen tvrdi da je Đozlić bio zainteresiran za Inesin novac. „Svi smo znali ko je Đenan“, rekao je, očigledno aludirajući na njegovu kriminalnu prošlost.

Ćelav i nabildan, Đozlić je nekada bio član bajkerske grupe i redovno je koristio steroide kako bi izgradio mišiće. Imao je i krivični dosije – jednu presudu u Bosni i Hercegovini za nasilje u porodici, jednu u Hrvatskoj za krijumčarenje ljudi i treću u Danskoj za otmicu.

Presuda za nasilje u porodici odnosila se na 2016. godinu, kada je utvrđeno da je Đozlić pucao iz vatrenog oružja pred tadašnjom suprugom. Kasnije su se razveli.

Novčani transferi, „poklon“ nekretnina

Nakon Inesine smrti, porodica je dobila pristup njenim finansijskim podacima, koji su pokazali značajne transfere s njenog bankovnog računa na račun Đozlića. Prema bankovnim izvodima koje je pregledao BIRN, samo u julu 2024. godine Ines je prebacila više od 400.000 danskih kruna, odnosno oko 50.000 eura, na Đozlićev račun. Također je platila i oko 500 eura za proteinski prah, koji često koriste osobe koje žele povećati mišićnu masu.

„Novac je polako počeo nestajati negdje u oktobru [2024]“, rekao je Alen. „U tom periodu smo čuli da je postajao nasilan prema njoj.“

Alen tvrdi da je Đozlić pokušavao prisiliti Ines da mu prepiše vlasništvo nad njena dva stana u Mostaru; u pisanoj notarskoj izjavi, priloženoj kao dokaz na suđenju, navodi se da je Ines 29. novembra 2024. zatražila izradu „ugovora o poklonu nekretnina“, ali je ubrzo promijenila mišljenje.

Bio je to petak. Tokom vikenda, prema sudskim dokumentima, komšije su čule svađu para. Buka se nastavila i u ponedjeljak, 2. decembra.

Kada je Nataša stigla, rekla je da je Đozlić sjedio na trosjedu i tipkao na telefonu, dok je Ines krvarila na podu. Par je živio preko puta stanice hitne pomoći, ali Nataša citira Đozlića kako je rekao da ih nije pozvao jer „nije znao broj“.

Pašajlić, koji je radio na renoviranju i održavanju jedne od Inesinih nekretnina, i Nataša izašli su vani da pozovu hitnu pomoć. Kada su se vratili, oboje su prijavili da su vidjeli pištolj na podu, kojeg ranije nije bilo.

„Bilo je jasno da je podmetnut dok smo Milan i ja bili van stana“, rekla je Nataša za BIRN. Prema sudskim spisima, i Pašajlić je rekao da je pištolj vidio tek pri drugom ulasku u stan.

Ines je kolima hitne pomoći prevezena u bolnicu i proglašena mrtvom u 20.20 sati. Đozlić je uhapšen pod sumnjom za ubistvo.

Inesina smrt izazvala je proteste širom zemlje, s pozivima vlastima da se ozbiljnije pozabave pitanjem femicida.

U početku su, međutim, mnogi medijski izvještaji prenosili Đozlićevu verziju događaja – da su tog vikenda oboje uzimali kokain, posvađali se i borili oko pištolja te da se Ines sama upucala dok ju je on pokušavao spriječiti.

Rezultati obdukcije, izneseni tokom suđenja, pokazali su da u Inesinoj krvi ne spominju prisustvo droge, a njeni roditelji kažu da je uvijek bila protiv konzumiranja droga.

Porodica tvrdi da je navodnu oproštajnu poruku na Inesinom Instagram profilu zapravo napisao Đozlić, dok je sjedio na sofi te večeri, dok je njegova djevojka krvarila na podu.

Kontrola

Iako u Inesinoj krvi nisu pronađeni tragovi droga, utvrđeno je da je Đozlić bio pod utjecajem kokaina; analiza urina pokazala je i prisustvo tramadola, opioidnog lijeka protiv bolova, te sedativa.

Tokom suđenja, tužilaštvo je navelo da je Đozlić prislonio pištolj direktno na Inesin stomak i ispalio jedan metak; prema vještačenju, putanja metka ne ukazuje na samoubistvo. Tragovi krvi na mjestu događaja također su upućivali na to da je tijelo žrtve pomjereno u stanu.

Đozlić se izjasnio da nije kriv. Njegova sestra Đenana svjedočila je u njegovu odbranu, tvrdeći da nikada nije bio nasilan prema Ines te da je Ines koristila drogu. Tužilaštvo je, međutim, predočilo poruke koje je Dženana slala zajedničkoj prijateljici, u kojima je napisala: „On hoće da se njen dio kuće prebaci na njega.“

U završnoj riječi, Đozlićev advokat Haris Hakalović opisao je vezu kao sretnu, navodeći da je njegov klijent „volio žrtvu“.

Alen je na to rekao: „Uzeli su nam je, uzeli su njen novac, uzeli su joj život… a sada žele uzeti i njeno ime ovim lažima.“

Kantonalni sud u Mostaru u utorak je osudio Đozlića na 19 godina zatvora – 17 godina za ubistvo Ines i dvije godine za neovlašteno posjedovanje vatrenog oružja i droge. I tužilaštvo i odbrana najavili su žalbe.

Nataša kaže da je tek nakon ubistva kćerke shvatila koliko je Đozlić bio „kontrolirajući“.

„Sve vrijeme sam gledala lažnu sliku“, rekla je. „Čak i kada je razgovarala sa mnom, morala me je staviti na zvučnik da on sve čuje.“

Više od godinu dana nakon ubistva kćerke, Nataša i Mehmed i dalje svakodnevno posjećuju njen grob.

„Ako ne odem“, rekao je Mehmed, „imam osjećaj da bi me mogla pogledati odozgo i reći: ‘vidi ga, prošao si pored groblja, a nisi stao’.“ prenosi balkaninsight.com