‘Projektili iz Sjeverne Koreje, dronovi iz Irana i ogromna količina tehničke pomoći iz Kine. Ruski predsjednik Vladimir Putin možda se žali na potporu koju Ukrajina dobiva od svojih saveznika u NATO-u, ali teško da bi Rusija mogla svoju ofenzivu zadržati na ovoj razini bez pomoći od svoje raznolike zbirke autokratskih prijatelja‘, piše stručnjak za pitanja obrane Con Coughlin za ugledni britanski Telegraph.

‘Kao posljednji dokaz potpore koju Moskva dobiva za svoj rat u Ukrajini, tim UN-ovih istražitelja zaključio je da krhotine projektila koji je 2. siječnja pao na ukrajinski grad Harkiv potječu iz sjevernokorejske serije balističkih raketa Hwasong-11, javlja Jutarnji.

Moskvi je Pjongjang isporučio oružje unatoč tome što je Sjeverna Koreja pod strogim sankcijama uvedenim 2006. zbog njezina balističkog i nuklearnog programa. Štoviše, projektil je bio dio ogromne pošiljke oružja koju je Sjeverna Koreja poslala Rusiji posljednjih mjeseci, a južnokorejske službe sigurnosti procjenjuju da je od prosinca otpremljeno gotovo 7000 transportnih kontejnera napunjenih projektilima, topničkim granatama i drugim streljivom.

Iranske bespilotne letjelice također su česte u ratu u Ukrajini, a ruske ih snage redovito koriste za izvođenje napada na ključnu ukrajinsku infrastrukturu. Nasuprot tome, kineska potpora Putinovim ratnim naporima je više usmjerena na pomoć Rusiji da obnovi svoju vojnu industrijsku bazu do razine kakva nije viđena od sovjetske ere. 
 
Najnovija procjena Bidenove administracije, obavljena prije posjeta američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena Pekingu u travnju, pokazala je da Kina Rusiji osigurava značajne količine alatnih strojeva, bespilotnih letjelica i turbomlaznih motora te tehnologije za krstareće projektile, kao i da pomaže Rusima proširiti svoje satelitske sposobnosti na ukrajinskom bojištu. Kineske i ruske organizacije također zajednički rade na razvoju proizvodnje dronova u Rusiji.

Kao što je Blinken rekao nakon posjeta toj zemlji, Kina ‘osigurava komponente koje pokreću ruski brutalni agresorski rat protiv Ukrajine‘, bez kojih nije izvjesno da bi Kremlj mogao održati vojne operacije na sadašnjoj razini.

Pomoć koju Rusija dobiva od ovih država sigurno ima opipljiv utjecaj na bojnom polju, čije stanje su ukrajinski sigurnosni dužnosnici nedavno opisali kao ‘očajno‘. Štoviše, čini se da se ovo žalosno stanje stvari nije značajno popravilo, unatoč tome što su SAD i njegovi europski saveznici - uključujući Britaniju - nedavno ponovno potvrdili da će Kijev opskrbiti dodatnim streljivom.

Tako se ukrajinske snage koje brane strateško istočno uporište Časiv Jar teško suprotstavljaju sve intenzivnijem broju napada ruskih snaga i bespilotnih letjelica, unatoč obećanjima SAD-a i njegovih saveznika da će poslati novo streljivo.

Rusi su identificirali Časiv Jar kao svoju sljedeću stratešku metu u istočnoj Ukrajini nakon zauzimanja Avdiivke u veljači. Vjeruju da bi im njegova okupacija omogućila zapovijedanje na višim terenima i gađanje gradova dalje na zapadu.

Ukrajinski zapovjednici na terenu ističu da su uspjeli odbiti prethodni napad ruskih Wagnerovih plaćenika u regiji jer su imali odgovarajuće zalihe topničkih granata i projektila dugog dometa. Ali sposobnost Ukrajinaca da izdrže i zadrže još jedan ruski napad bit će ozbiljno ugrožena ako obećano oružje ne stigne vrlo brzo. 
 
Manjkovi s kojima se suočavaju ukrajinske snage na istoku još više brinu s obzirom na to da Rusi navodno okupljaju snage od 150.000 vojnika za pokretanje nove ofenzive u nadolazećim mjesecima. Štoviše, izgledi da Rusija osvoji još teritorija još su i veći s obzirom da Rusi i dalje imaju zračnu nadmoć, bez ikakvih znakova da će dugo obećavani lovci F-16, koje su Ukrajinci prvi put zatražili prije 18 mjeseci, postati operativni.

U vrijeme kad su zapadni čelnici uvjereni da je pomaganje Ukrajini da pobijedi ključno i za sigurnost njihovih zemalja, trenutna nevolja ukrajinskih snaga ne bi trebalo samo biti pitanje koje ih brine. To bi ih trebalo potaknuti na akciju i hitno osigurati da Kijev dobije vatrenu moć koja mu je potrebna da se obrani.

Jer, kao što slikovito pokazuje savez koji je Moskva okupila kao podršku svojim ratnim naporima u Ukrajini, sukob, iz perspektive Zapada, više nije rat protiv Rusije: to je rat protiv moćne kombinacije autokratskih režima koji su na različite načine potpuno suprotni konceptu liberalne zapadne demokracije.

Osigurati potpuni poraz Rusije u Ukrajini od ključne je važnosti ne samo u smislu odvraćanja Putina od pokretanja budućih agresija u Europi: bitno je ako žele Kinu, Iran i Sjevernu Koreju natjerati da shvate da će njihov antagonistički stav prema Zapadu naići na jednako odlučan odgovor kao i ruska ničim izazvana invazija na Ukrajinu.

Baš kao što se Rusiji ne smije dopustiti pobjeda u Ukrajini, tako se moraju osujetiti pokušaji Irana da destabilizira Bliski istok i odbiti kineski plan da osvoji Tajvan.‘