Piše: Dragan Bradvica

Zbog niza kriza koje su ju pogodile proteklih godina Europska unija već dulje vrijeme bilježi rast i lijevog i desnog populizma, pa čak i onih najradikalnijih snaga od čijih se ideja ledi krv u žilama najvećem broju ljudi.

Jasno je kako dio njih ni sami ne žele te ideje provesti u djelo nego tek na jeftinoj demagogiji sjesti u fotelje vlasti, ali dio stranaka i njihovih lidera uistinu stvari vidi onakvima kako to i javno govore.

Iako se u jednom trenutku činilo kako su nacionalni populisti i desni radikali potučeni (redom su gubili u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Italiji…) stvari se ipak mijenjaju te je već izvjesno kako će u Italiji imati ogromnu većinu i vlast u svojim rukama, pa čak nije nemoguće da i u jednoj Švedskoj stranka krajnje desnice formira novu vlast. A to se do jučer činilo kako znanstvena fantastika.

Italija i Švedska

Nesporeno je kako su mainstream političke stranke diljem Europe činile mnoge greške, kako su se na neki način odnarodile, kako se odluke u brojnim zemljama donose u nekim drugim gremijima, a ne parlamentima i vladama… Kada na to dodatke nebrojene krize – počevši od one ekonomske, pa migrantske, pa covid, sada energetske i galopirajuće inflacije –nije nikakvo čudo da je sve to bilo i više nego plodno tlo za rađanje lijevih i desnih radikala, te populista.

Dok su žitelji brojnih zemalja tražili svojevrsni treći put, koji bi bio itekako poželjan i politički zdrav, to se uglavnom nije događalo. Svoju priliku su vidjeli oni koji uglavnom nikakvu politiku i nemaju, imaju dobar javni nastup i govore ono što žitelji izmučeni brojnim krizama o kojima se itekako ogadila politika žele čuti.

Italija je država koja je poznata kako vlade brzo padaju, kako se brojne stranke smjenjuju na vlasti. Tako je nedavno nestranački Mario Draghi, koji je vodio političko-tehnokratsku vladu nacionalnog jedinstva i uživao popriličnu podršku, podnio ostavku i 25. rujna su izvanredni izbori.

Na njima će pobjedu, sada je već više nego izvjesno, odnijeti krajnja desnica, a prva premijerka u povijesti te države postati predsjednica Braće Italije Giorgie Meloni. Mnogi jasno upozoravaju kako se radi o ekstremno desnoj stranci koju vežu čak za fašizam.

Njena stranka je na prošlim parlamentarnim izborima imala tek podršku od četiri posto, a sada joj ankete daju čak 23 posto. Udružena s drugim desnim populistima - Ligom Mattea Salvinija (koji je klasični populista i do jučer bio zaštitno lice talijanske desnice) i Forza Italijom Silvija Berlusconija – ona će u sljedećem razdoblju vladati Italijom. Velikom državom, državom 'stare Europe' i jednom od ključnih za funkcioniranje Europske unije.

Ne treba niti naglašavati što bi za cijelu Europu značilo ukoliko Italija krene putem, najblaže kazano, radikalnih političkih ideja.

Izbori su se u nedjelju održali i u Švedskoj (rezultati do zatvaranja ovog broja nisu bili objavljeni) na kojima se sučeljavaju vladajući socijaldemokrati lijevog centra i konzervativni blok koji uključuje i protuimigantske i krajnje desnice Švedske demokrate.

Analitičari predviđaju kako će dva bloka biti gotovo izjednačena (to su pokazivale i sve ankete) i kako će proces formiranja vlasti biti dug. Za mnoge birače lijevog centra - pa čak i neke s desnice - mogućnost da Švedski demokrati Jimmieja Akessona imaju pravo glasa o vladinoj politici ili da se pridruže vladi i dalje je duboko uznemirujuća, a izbori se djelomično doživljavaju kao referendum o tome hoće li im se to omogućiti.

Ali ta stranka raste i neki koji do jučer s njima ne bi pravili vlast ni u ludilu sada su, čini se, to itekako spremni. A ukoliko se to dogodio u jednoj Švedskoj to bi moglo izazvati tektonske poremećaje diljem Europe.

Umiveni radikali

Populisti i desni radikali u obje zemlje, kako u ostalom i u svim drugim u Europi, jaču na istom valu – problemi s migrantima, sve veća inflacija, teme oko ruske agresije na Ukrajinu, energetska kriza.

Nude brza rješenja za koja i sami znaju da ih je nemoguće primijeniti. Međutim, sve ovakve stranke i pokreti koji su do jučer otvoreno veličali fašiste, pozivali na napuštanje EU, imali najekstremnije moguće stavovima oko migranata sada imaju umiveno lice.

Uvidjevši kako im najradikalniji stavovi ne mogu donijeti vlast modelirali su svoje ponašanje, javne nastupe, programe što ih sada čini opasnijima nego ranije.

Kad dodamo to da je Alternativa za Njemačku parlamentarna stranka, kako francuski Nacionalni front Marine LePen i dalje ne pada, kako je Victor Orban ponovno uvjerljivo pobijedio na izborima u Mađarskoj, španjolska krajnje desna stranka Vox također raste… jasno je kako su najnovije krize izazvane pandemijom i brutalnom ruskom agresijom na Ukrajinu dodatno razmahale populiste i radikalnu desnicu.

A još je veliko pitanje sprema li i neokrunjeni kralj populizma Donald Trump novi pohod na Bijelu kuću na idućim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama.

 Tek bi to razmahalo krajnju desnicu i populiste diljem Europe pa neki neskriveno prizivaju da se upravo to dogodi – jedan od njih je i lider SNSD-a i član Predsjedništva BiH iz RS-a Milorad Dodik koji tvrdi kako bi u takvom scenariju proglasio neovisnost RS-a.

Možemo onda tek zamisliti što bi radili drugi po Europi i kakav bi to kaos moglo izazvati.