Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nedavno je donijela odluku o povećanju minimalne plaće, što je imalo i negativne efekte, a jedan od njih su problemi koji su ciklično zadesili brojna socijalna poduzeća koja ne funkcioniraju po tržišnom modelu. 

Među njima je i mostarsko socijalno poduzeće koje je sedam godina zapošljavalo osobe s invaliditetom, a koje je sada prisiljeno zatvoriti vrata.

Nitko se nije javio

Predsjednica Udruženja mladih Ružičnjak – Los Rosales iz Mostara, Jasna Rebac priča kako je zbog uredbe o minimalcu iz ovoga poduzeća odjavljen ukupno 21 radnik, od čega je 19 osoba s invaliditetom.

- Nitko nas nije kontaktirao prije ni poslije donošenja mjere. Socijalno poduzeće u kojem su radile osobe s intelektualnim poteškoćama više nije moglo izdržati pritisak. Imali smo situacije da nismo mogli skupiti ni ranijih 600 maraka za plaće, ali smo se snalazili, izrađivali suvenire, radili ketering, dostavljali hranu… Nažalost, odluka Vlade je bila previše za nas, kaže Rebac.

Zaposlenici su dodaje, unatoč teškoćama, dolazili na posao i volontirali, samo kako bi imali osjećaj korisnosti i mogućnost za osobni i društveni razvoj. Za mnoge od njih, to je bilo prvo i jedino zaposlenje.

- Ti ljudi su danas ljuti, razočarani i bez nade. Odrađen je otkazni rok, a mnogi se već suočavaju sa zdravstvenim problemima. Imamo obitelji s troje djece kojima je ovo bio jedini izvor prihoda, a sada su svedeni na primanja s biroa. Ljudi su marginalizirani jer sustav nije pokazao razumijevanje', upozorava Rebac.

Uprava poduzeća pokušala je reagirati, pisali su premijeru, ministrima, medijima. No, odgovora nije bilo. U konačnici, Upravni odbor donio je odluku o gašenju. Ružičnjak godinama upozorava na porast nasilja među osobama s invaliditetom te aktivno radi na podizanju svijesti i samozastupanju kroz različite programe. Zatvaranjem ovog poduzeća ne gube se samo radna mjesta već i prostor gdje su se ti ljudi osjećali vrijedno, prihvaćeno i uključeno u zajednicu.

Kraj nadanja

U svijetu u kojemu i osobe bez invaliditeta često imaju prepreke u pronalaženju posla, hrabri, mladi ljudi, uspijevali su uz pomoć prijatelja zasnovati radni odnos. Za sve njih to je predstavljalo ostvarenje sna – živjeli su od svog rada i izdržavali obitelji.

Životni putevi invalidnih osoba nisu laki. Nakon završene škole, s namjerom da budu aktivni članovi društva, željni druženja i rada, sticanja prijateljstva, pohađali su radno-rehabilitacijske radionice u Los Rosalesu, gdje su usvajali različita znanja i vještine.

Sudjelovanjima na edukacijama, radionicama i aktivnostima Udruženja Ružičnjak postajali su samostalni, snažni i osviješteni, spremni da svoj život uzme u svoje ruke i pokažu svima da i osobe s invaliditetom mogu, hoće i znaju kada im se pruži prilika. U budućnosti će, zahvaljujući vlasti kakvu imamo, to biti nemoguće.

R. S.