Piše: Dragan Bradvica

Ovaj tjedan u Europskoj uniji trebala bi se prezentirati izvješća oko paketa pomoći zapadnom Balkanu ali i o riječi koja se u Bruxellesu nerado spominje – proširenju. Svakako se radi o izuzetno pozitivnim stvarima za regiju, ali i za Bosnu i Hercegovinu jer novac za infrastrukturne i razvojne projekte nam je nasušno potreban kao i napokon neke konkretne vijesti oko procesa proširenja.

Nadalje, bilo bi vrlo značajno da EU uistinu postane pravi geopolitički faktor i da nedvosmisleno jasno veže zapadni Balkan za sebe i na taj način drugi 'igrači' nemaju prevelik utjecaj u regiji.

Međutim, vrijeme je da se ipak prestanemo samozavaravati i svi u regiji budemo svjesni jedne istine – nitko sa zapadnog Balkana neće postati dio Unije minimalno sljedećih desetak godina. S jedne strane jer nitko od zapadnobalkanske šestorke nije niti izbliza spreman biti dio EU (a EU ne žele više praviti greške koje je radila ranije i primala države koje su bile nespremne) a s druge strane Unija i sama traži izlaz iz ćorsokaka u koji je upala.

Problemi unutar EU

Kada je Jean-Claude Juncker dolazio na mjesto na mjesto predsjednika prošlog saziva Europske komisije jasno je kazao kako tijekom tog mandata nema daljnjeg proširenja što je u regiji dočekano 'na nož'.

Međutim, Juncker je tada jasno kazao istinu. Kada je Ursula von der Layer sjedala u stolicu predsjednice aktualnog saziva Europske komisije poručila je kako regiju treba vezati za EU, da je ona dio Europe a kako ova Komisija želi biti geopolitička. Međutim, niti jedan od prijepora koji unutar EU postoji već godinama nije okončan.

Dapače. Brexit je daleko od rješavanja, Višegradska grupa i dalje vodi neke svoje politike, među članicama 'stare Europe' nema suglasja oko novog dizajna EU, demokratski deficit i eurokratizacija su i dalje problemi koji muče žitelje, migrantska kriza također. Kada dodamo i konstantne napada na EU i sa Istoka i sa Zapada jasno je kako se Unija nalazi u turbulentnom razdoblju u kojem mora igrati na 'više šahovskih tabli'.

U svemu tome zapadni Balkan svakako nije top prioritet i nama se nikako ili vrlo rijetko bave na najvišim razinama. A sve to znači, iako to na početku rada nove Europske komisije nije rečeno, kako niti u ovom petogodišnjem mandatu neće biti proširenja.

Bez reformi i vladavine prava

Ono što je još i gore, već sada se s popriličnom sigurnošću može kazati kako će proći i još minimalno jedan petogodišnji mandat a novih članica biti neće. Bilo bi apsurdno očekivati da se svi problemi s kojima kuburi Unija riješe u nekom kratkom vremenu, tim više što će na čelo 'lokomotive EU' Njemačke nakon 16 godina doći netko drugi, pitanje je što će biti na izborima u Francuskoj, nitko ne zna koliko će rasti krajnja 'desnica' i 'ljevica' te nacionalni populizam…

S te strane sve da smo svi u ovom trenutku spremni biti dio EU, to se ne bi tako brzo dogodilo. A, ruku na srce, svi iz regije od toga su miljama daleko jer u biti nisu ni 'zagrebali' ona ključna područja – vladavina prava. Bez značajnog napretka u tim područjima suvišno je i pričati o članstvu.

Nadalje, 'bolesnik BiH' još uvijek nije ispunila uvjete da bude kandidat a kamoli što drugo. Srbija i Kosovo tek trebaju postići pravno važeći sporazum o normalizaciji odnosa a bez toga nemaju što niti pričati o napretku ka EU. Albanija i Sjeverna Makedonija tek bi trebali početi pregovarati i čeka ih čitava lepeza velikih izazova.

Prema tome, ukoliko se pažljivo analizira situacija, za desetak godina iz ove regije u mogla bi tek Crna Gora, ukoliko ne bude nekih tektonskih poremećaja i vraćanja u mračnu balkansku prošlost. Ta država je otvorila sva poglavlja, već su u NATO-u, nije velika niti površinom niti po broju stanovnika a nalazi se na strateški vrlo značajnom području.

Upravo bi oni u idućih desetak godina mogli reformirati društvo, uraditi svoju 'domaću zadaću' i biti prvi idući članovi 'europske obitelji'.

Svi ostali će se na taj scenarij ipak još više načekati. Međutim, to nikako ne znači da se ne trebamo vezati za EU, usvajati europske vrijednosti i norme ponašanja te povlačiti značajna sredstva koja nam stoje na raspolaganju. Na taj način bi rješavali čitav niz problema s kojima muku mučimo posljednjih 20 godina, samim tim se približavali svemu onome što Unija traži od nas te, ono što je najvažnije, napokon bi sami uzeli sudbinu u svoje ruke i radili za sve žitelje.

 Ukoliko mi sami ne počnemo raditi na nasušno potrebnim reformama i to zbog nas samih a ne zbog eventualnog članstva u EU, nitko nam sa strane i ne može pomoći.