Rečenica koju smo imali prilike najčešće čuti od trenutka kada je obavljen ždrijeb baraža za SP 20026. godine je glasila: 

- Italija ne može tri puta zaredom propustiti Svjetsko prvenstvo! 

Objašnjena za ovu konstataciju bila uglavnom ista. Znate one priče veliki, mali, oni moraju, to bi za njih bila tragedija, FIFA, Infantino, uglavnom je to bila priča. I svi zagovornici iste su dobili još jače uporište nakon što je Moise Kean u 15. minuti zabio za 0-1. Ali taj gol, uostalom kao i onaj Daniela Jamesa, Daniela Bîrligea, Pittasa i Michaela Gregoritscha nisu mogli zaustaviti ovu reprezentaciju BiH. Jesu je mogle usporiti, ali zaustaviti nisu.  

Ima nešto u ovoj selekciji

U pet dana dvije nemoguće utakmice. U pet dana dvije utakmice koje su odlučene nakon penala. Očito ima nešto u ovoj selekciji. Ne nije najbolja na svijetu, ne nema najboljeg izbornika na svijetu. Ali ima nešto. 

Prave se greške na terenu, gube lopte, primaju golovi, propuštaju šanse. Ni stručni stožer nije bio bez grešaka, ali jedno je najvažnije. Nitko nije odustajao. Barbarez i njegovi pomoćnici su ostali čvrsti do kraja, igrači su na terenu ostavljali zadnji atom snage. Padalo se od grčeva, padalo se od bolova, udarci su bili neugodni, teturalo se po ringu, ali odustajanje nije bila opcija. Borba do zadnjeg trenutka, momenta, zadnje lopte. 

Hrabro, onako kako je Barbarez tražio. Hrabro pa ćemo vidjeti kakav će kraj biti. A kraj je bio kao iz snova. Reprezentaciju koju je Barbarez preuzeo u travnju 2024. godine će dvije godine kasnije slagati program priprema za nastup na SP. Tražit će protivnik za odigravanje prijateljskih utakmica. Izgleda i danas nakon svega nevjerojatno. 

Nije bilo jednostavno

U prvom ciklusu, taj mladi, neiskusni trener, čija reprezentacija nema igru, plan, kako su ga mnogi opisivali do prije samo pet mjeseci, je napravio nešto što je malo kome pošlo za rukom. Izmijenio je selekciju, doveo gomilu mladih, novih igrača, klinaca željenih igranja lopte, baš onako kako je to nekada bilo. 

Klinaca raspoložen za nekih dribling viška, neki loš potez, grešku, ali klinaca koji idu beskompromisno. Na Wales, Italiju, za koji mjesec koji će "udariti" na Kanadu, Švicarsku i Katar. Klinaca koji su rekli puno toga, ali nisu sve. 

- Nije bilo jednostavno, ali to je izgleda naš put. Imali smo problema na početku, nije bilo organizacije, nismo bili dobro postavljeni, nismo vodili računa o protivniku. Zato smo imali tih problema s njihovim kontrama. Ali, protiv jedne svjetske ekipe koja se kvalitetno brani i s deset igrača, vjerovali smo ovo od prvog momenta. Nikad mirniji nisam ušao u utakmicu. Nikad mirniji nisam utakmicu odradio. Rekao sam da izađu i uživaju. Vidio sam im u očima, stvarno ih volim, to su momci s karakterom. Imamo takve momke na koje smo ponosni, dvije godine smo ispred plana. Sad sam im rekao da moramo svake dvije godine na turnir ići. Ja se nadam da nije velika povreda Edina Džeke i da će moći s nama biti na Svjetskom prvenstvu, jer nema mnogo vremena", reći će Barbarez, koji nije uspio odraditi posljednju presicu. 

Novinari su pokušali nešto upitati, nije išlo. Nastao je kaos, zvučnik, muzika, igrači na stolu. Slave onako spontano, baš kao što ponekad izgledaju na terenu. 

- Nevjerojatno što mi se dešava u zadnje vrijeme, i u klubu i u reprezentaciji. Produžeci, penali, vraćamo se... Ogroman kompliment za ekipu. Ovo je stvarno posebna ekipa. Ovakve dvije utakmice i dva puta se vraćamo u zadnjim minutama. Stvoriti ovoliko šansi protiv Italije i na kraju još ostati sabrani i mirni i ovako odraditi penale... Nisam ni sam svjestan. Niko od nas ne vjeruje što se događa, priznat će Nikola Vasilj koji je napravio jedan kiks, drugi, ali je onda začarao mrežu prilikom izvođenja penala. 

Veliki ponos

Velšani su promašili dva, Azzuri dva. Staro je pravilo da sreću moraš isprovocirati, zaslužiti. I jesu. 

- Veliki ponos, stvarno sam bez riječi. Nisam nikada plakao poslije utakmice, imam 29 godina, a sada su suze krenule. Svu tu veliku borbenost smo krunisali u ova dva meča protiv ozbiljnih protivnika. Igrali smo protiv jedne od najboljih reprezentacija svijeta. Dosta puta smo vidjeli da sport pomiče stvari, poboljšava živote ljudi i sve čestitke suigračima i hvala im svima. Svi će sutra biti radosniji kada krenu na posao, rekao je neumorni Nikola Katić. 

Talijani su pokušali sve, zabili su gol na vrijeme, imali su svoje prilike kada je BiH krenula po izjednačenje. Igrali su s čovjekom manje i skoro sa svakim potezom su potvrđivali ono što znamo. Da će probati na svaki način doći do uspjeha. Nisu. 

Gattuso za razliku od Barbareza nije uspio spasiti svoju reprezentaciju. Italija je od 2006. godine kada su na penale uzeli naslov svjetskog prvaka, ostvarila jednu pobjedu na svjetskom prvenstvu. U Južnoj Africi nisu dobili niti jednu utakmicu od tri, u Brazilu jesu jednu protiv Engleske. I to je to. 

Englesku su savladali 14. lipnja 2014. godine. Poprilično davno. I tko zna koliko će vremena proći da se ponovo nađu na završnoj smotri jer ne izgledaju dobro. 

S druge strane neka drugačija BiH, pod vodstvom Sergeja Barbareza ide drugi put u svojoj povijesti na SP. Mostarac na klupi je sa svojim pomoćnicima uradio strašan posao, Sergej, Saša, Nino, Mirko, Zlatan, odradili su sjajan posao. 

Za dvije godine napravili reprezentaciju i u prvom pokušaju je odveli tamo gdje su je samo rijetki vidjeli. U skupinu B gdje su Kanada, Švicarska i Katar. Dva iz skupine idu dalje, osam trećih. Netko je u šali nakon utakmice rekao, da je ova skupina na SP lakša od puta na samo svjetsko. I nije daleko od toga. 

F. Ibrulj