Ovako počinje priču Mejra Đogaz koja s prozora obiteljske kuće, gdje živi sama, svako jutro gleda u Memorijalni centar u Potočarima kod Srebrenice gdje su ukopana njena dva sina, Omer i Munib, piše Radio Slobodna Europa.

Ubijeni su u genocidu kojeg je počinila Vojska Republike Srpske u srpnju 1995. godine, kada je ubijeno više od 8.000 Bošnjaka.

-Imala sam muža, tri sina i kćerku. Živjeli smo u zdravlju i rahatluku. Moja sreća počela je da se kruni i rasipa u listopadu 1992. godine, prisjeća se 64-godišnja Mejra za Radio Slobodna Europa (RSE) početka obiteljske tragedije.

Mejrin najstariji sin Zuhdija i suprug Mustafa ubijeni su u listopadu 1992. godine u okolini Srebrenice.

Nakon suprugove smrti, Mejra je ostala sama s troje maloljetne djece. S dvojicom sinova, kćerkom i snahom, ratne dane provodila je, kako kaže, u šupi u Potočarima u blizini Srebrenice.

Tragedija za tragedijom

Tu je dočekala i srpanj 1995. godine kada je Vojska RS zauzela Srebrenicu koja je u ratu bila zaštićena zona Ujedinjenih nacija (UN).

Uslijedila je nova obiteljska tragedija u kojoj je Mejra izgubila i sinove Omera i Muniba, ubijene u dobi od 19 i 21 godinu. Ubijeni su nakon što su se, zajedno s drugim srebreničkim muškarcima, uputili kroz šumu prema Tuzli, pokušavajući doći do teritorije pod kontrolom Armije RBiH.

-Nakon tri dana, žene i djecu su transportirali autobusima za Tuzlu. Na putu između Kravice i Avdagine njive, u blizini Bratunca, vidjeli smo kolonu od 15 kamiona na kojima su bili muškarci koji su zarobljeni u obližnjim šumama, ističe Mejra.

Na jednom kamionu je, kako kaže, prepoznala sina Omera.

-To je bio posljednji put da sam ga vidjela. Odvezeni su u nepoznatom pravcu i strijeljani, kaže ona.

Mejrin suprug i sin, koji su poginuli 1992., sahranjeni su na obiteljskom groblju.

Posmrtne ostatke dvojice sinova, ubijenih u genocidu pronašla je 14 godina nakon stradanja, te su ukopani u Memorijalnom centru u Potočarima.

Kuća u kojoj stanuje udaljena je stotinjak metara od Memorijalnog centra. Kako kaže, svako jutro kad pije kavu, gleda u njihove nišane, a do grobova odlazi gotovo svakodnevno da prouči fatihu.

-Ne znam šta me više drži u životu. Valjda što se molim dragom Allahu da meni, a i svakoj majci olakša patnju, kaže ona.

Ova 64-godišnjakinja danas se bavi poljoprivredom. Urod je, kako ističe, ove godine bio slab, ali joj bašta dobro dođe zbog razonode.

Snage Vojske Republike Srpske u Srebrenici i okolini ovog mjesta na istoku BiH u srpnju 1995. ubile su više od 8.000 muškaraca i dječaka nesrpske nacionalnosti. Iz tadašnje zaštićene zone Ujedinjenih naroda, protjerano je više od 25.000 žena, djece i starih.

Traganje za žrtvama

U Memorijalnom centru u Potočarima u blizini Srebrenice, do danas je ukopana 6.751 žrtva genocida, dok je 250 sahranjeno na drugim lokacijama, a za ostalim žrtvama se traga.

Memorijalni centar u Potočarima obilježava 20 godina postojanja. Otvoren je 2003. godine, a u njegovom sastavu su spomen obilježje i mezarje. Osnovan je odlukom nekadašnjeg visokog predstavnika za BiH Wolfganga Petritscha 25. oktobra 2000. godine.

Tri godine kasnije otvorio ga je Bill Clinton, bivši predsjednik Sjedinjenih Američkih Država (SAD), a tokom 20 godina postojanja posjetili su ga brojni dužnosnici iz regije i svijeta.

Prilikom otvaranja Memorijalnog centra, Clinton je kazao da su tragična zbivanja 1995. bila vrhunac "genocidnog ludila", u koje su lideri željni vlasti uvukli narod.

-Loši ljudi koji su žudjeli za vlašću prouzročili su rat. Oni su tražili moć putem genocida, međutim Srebrenica je početak kraja genocida u Europi, kazao je tada bivši američki predsjednik.

U neposrednoj blizini mezarja, u kome su danas ukopane žrtve genocida, nalazila se tvornica akumulatora, u kojoj su 1995. bili smješteni vojnici iz nizozemskog bataljona UN-a. S obzirom na to da je i to bilo mjesto na kome su počinjeni brojni zločini i ubojstva zarobljenika, bivši visoki predstavnik u BiH Paddy Ashdown donio je 25. ožujka 2003. uredbu kojom je ova lokacija ušla u sastav Memorijalnog centra.

Memorijalni centar u Potočarima danas posebnu pažnju pridaje istraživačkoj djelatnosti, a među ostalim, radi se na prikupljanju osobnih predmeta žrtava, svjedočenjima, te analizama presuda za genocid i zločine protiv čovječnosti.

Direktor centra Emir Suljagić kaže za RSE da je na raznim projektima angažirano oko 50 Srebreničana koji su izgubili nekog člana obitelji ili su i sami preživjeli genocid.

-Sve ovo radimo da bi svjedočili o onome što nam se dogodilo i da nam se sve ovo ne ponovi, kazao je Suljagić.

U Komemorativnom centru u Tuzli nalazi se znatan broj posmrtnih ostataka neidentificiranihžrtava i njihovih osobnih predmeta pronađenih u masovnim grobnicama. Suljagić ističe da se za čuvanje posmrtnih ostataka izdvajaju znatna sredstva, ali da prostor nije adekvatan. Zbog toga je upućen apel Tužiteljstvu i Sudu BiH da posmrtni ostaci budu preneseni u objekt u okviru Memorijalnog centra.

-Neidentificirane žrtve i njihove osobne stvari zaslužuju da budu smješteni i čuvani baš ovdje, kaže Suljagić.

Posmrtni ostaci žrtava genocida pronađeni su proteklih godina u više od 80 masovnih grobnica na području opština Srebrenica, Bratunac i Zvornik.

Za genocid i zločine u Srebrenici do sada je osuđeno više od 50 osoba, na više od 700 godina zatvora. Radovan Karadžić, prvi predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), osuđen je u Haagu pravomoćno na kaznu doživotnog zatvora za genocid u Srebrenici, kao i zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u drugim dijelovima BiH.

Na doživotnu je kaznu na istom sudu za genocid osuđen i glavni komandant VRS-a, Ratko Mladić. Zločin u Srebrenici iz srpnja 1995. godine, jedini je koji se dogodio na prostoru bivše Jugoslavije, a koji je pred međunarodnim i domaćim sudovima okarakterisan kao genocid, piše RSE.