Dvadesetdvogodišnji Mirza Silajdžić primjer je da i djeca iz domova za nezbrinutu djecu uz malu pomoć dobrih ljudi i mnogo upornosti i smjelosti, mogu pronaći svoje mjesto pod suncem i biti uspješni.

Četvrtog dana njegovog života njegova biološka majka ga je ostavila u jednom od sarajevskih domova za nezbrinutu djecu, a kasnije je dio odrastanja proveo u hraniteljskoj obitelji, gdje su ga dočekali druga majka, te brat i sestra.

Ipak, nakon šest godina provedenih tu, Mirza se vratio u dom, jer je shvatio da bi to bilo najbolje po njega, ne mijenjajući svoj odnos prema hraniteljima.

Smjestio se u mostarskom domu, a nakon sazrijevanja i završetka frizerske škole, zaposlio se i potpuno ostamostalio. Danas je uposlenik frizerskog salona “Red carpet“, te upravo svom poslodavcu, kako kaže, duguje najveću zahvalnost.

Velika promjena

- Odrastanje u domu nije bilo lako, ali sam toga postao svjestan tek po izlasku. Dom je važan prije svega kako bi se djeca zaštitila, ali to nije put za ostamostaljenje, pa sam i ja starosti 11 godina preselio u hraniteljsku obitelj. Odjednom se tad, moj krug sa zajedničkog doma prepunog djece i teta koje su nas čuvale, smanjio na jednu ženu –novu majku i stariju sestru i mlađeg brata, započinje ispovijest Mirza.

Kaže i kako je svaki početak težak, pa tako i onaj u hraniteljskoj obitelji.

- To je ujedno privikavanje na potpuno suprotan način življenja u odnosu na onaj u domu. Tamo nas je bilo po troje ili četvoro u sobama i dešavale su se dječje prepirke oko stvari, odjeće, obuće, igračaka, dok sam u novoj obitelji dobio sobu, svoj ormar... To možda danas može biti smiješno, ali za mene je u tom trenutku bilo interesanstno, nastavlja Mirza.

Zanimljiv je bio i način življenja u ruralnom dijelu Sarajeva, gdje je bila njegova nova adresa, pa se tu susreo i s novitetima i navikama o kojima ranije ništa nije znao.

- Imali smo baštu, pa sam ubrzo naučio što je paradajz, što je krastavac i kako nastaju i rastu, uzgajaju se... Imali smo šljive, pravili smo džemove... Učili su me razlikovati domaće i kvalitetno od kupovnog – nekvalitetnog. Učili su me i da zdravlje ulazi na usta, jer sam imao i zdravstvenih problema po izlasku iz Doma. Imali smo kokoške, to je bio poseban doživljaj za mene, prisjeća se Silajdžić.

U hraniteljskoj obitelji je naučio kuhati, pripremati zimnicu, zarađivati od prodaje onoga što se proizvede...

- Naučen sam da moram za sebe uraditi stvari poput peglanja, čišćenja... jer to tamo za razliku od doma i spremačica, nije imao tko raditi za mene. Mnogo sam naučio. To su bili novi principi i drugačiji pogledi na život. Upravo tad sam postavio cilj i želio ga ostvariti. Naučio sam biti dobar čovjek, uvijek spreman pomoći drugima. Naučio sam i raditi teže fizičke poslov, svakog poštovati i da, kako majka voli kazati, ništa u životu neće pasti s neba. Na to sam danas ponosan, kaže Mirza.

Dolazak u Mostar

Hraniteljsku obitelj napustio je s upisom u srednju školu, jer je kaže, uvidio da je vrijeme za rastanak.

- Htio sam da odem, a kada bi me žena koja me odgojila i koju zovem majkom pitala zašto, danas bih odgovorio da sam bio mali i da nisam znao. Možda je to ono što se zove sudbina... Smatram da sam napravio dobar potez, ali sam to uvidio nakon četiri godine napornog rada, govori dalje.

Dolaskom u mostarski dom uvidio je razlike dva života. Tješilo ga je to što će se tu kratko zdržati jer mu se bližio 18. rođendan.

- U Mostaru sam upisao frizersku školu i igrom slučaja upoznao Miroslava koji je kod mene prepoznao želju za uspjehom. Uz njegovu pomoć naučio sam mnogo kada je riječ o profesionalnom životu i na svemu sam mu zahvalan, rekao je na kraju Mirza.

Tokom odrastanja imao je želju upoznati i biološke roditelje. Otac je pristao i jedne prilike su se sreli i razgovarali, ali je odmah pokazao da ustvari ne želi dalji kontakt. Biološka majka nije željela vidjeti Mirzu.

Uz pomoć svog poslodavca, Mirza se nedavno kreditno zadužio i riješio stambeno pitanje. Kupio je stan u mostarskom naselju Zalik.

M. S.