Zrinjski je u bh. nogometnom folkloru dio velike četvorke, a po statističkim knjigama i dalje najuspješniji višestruki prvak u eri zajedničke Premijer lige. Kao takav, jasno je da traži respekt, ali ljudi su zaboravni pa su olako odbacili ne tako davnu prošlost kada je Europa Pod Bijelim brijegom bila rijetkost. A ljeto bez Europe možda se dogodi i ove godine.

Osam godina zaredom Zrinjski igra Europu. Igra, povremeno i jako dobro, kao npr. prije dva ljeta kada je izbacivanjem Utrechta u 2. kolu kvalifikacija za Europsku ligu napravljena jedna istinska senzacija. Toliko je to postalo redovno, te europske utakmice Plemića, da su ih mnogi uzeli zdravo za gotovo, a motivirani s rekordnih šest titula prvaka BiH, navijači su prestali gledati u sve trofeje ispod šampionskog. Sve je to bilo OK i u redu, dok nije došla ova sezona u kojoj su ciljevi opet bili najviši, a može se dogoditi da u dva preostala kola Premijer lige ne bude ostvaren nijedan! S obzirom na uloženo – bio bi to veliki sportski neuspjeh iz kojeg bi Pod Bijelim brijegom trebali nešto naučiti, ne i katastrofa. Jer sportski je izgubiti. Bude li sreće, ova će priča otići u arhivu, možda i kao zloslutnička, ali kreirana na realnim temeljima. No, baš ta sreća, mnogi to već zaboravljaju, bila je na strani Zrinjskog prije nego je krenuo i danas važeći osmogodišnji europski niz.

Bila je to sezona 2012/13. koju su Plemići završili na slabom devetom mjestu. Mjestu koje bi inače odvelo na ljetnu pauzu, a onda i u nove pripreme za iduću sezonu. No to je deveto mjesto Zrinjski odvelo u Europu! Jasno, bilo je riječ o licenci koju pojedini klubovi ispred Mostaraca na tabeli te godine nisu imali pa je Zrinjski u Europu otišao kao legitiman predstavnik bh. nogometa. Otišao i više se nije osvrtao. Jer bio je to taj početak osmogodišnjeg europskog kontinuiteta koji je mnogo toga pokrenuo Pod Bijelim brijegom. Jer došli su ti neki novci od utakmica protiv Santa Colome i Boteva pa je Zrinjski iduće sezone uzeo naslov. Ukratko, Mostarci su tada ušli u dobitnički ritam koji se sam od sebe dizao ambicije i održavao klupsku operativu na visokoj razini. Uskoro su došle i one rekordne tri vezane titule (od 2016. do 2018.), a onda i lagani pad – najprije sezona u kojoj se borba za naslov nekako jedva održala do završnice, a onda i ona prošla, prekinuta pandemijom, u kojoj je realnost bilo treće mjesto… možda i drugo da se odigrao treći prvenstveni krug, ali to nikad nećemo znati. U tom laganom padu mnogi su i dalje vidjeli svjetlo na kraju tunela, ali i one najveće optimiste ova je sezona trznula – jer Zrinjski se evo dva kola prije kraja i dalje grčevito bori za Europu, a pri tom i ne kontrolira svoju sudbinu… ovisi o drugima. Dio kontinuiranog pada ili 'greška u kompjutoru', kiks od sezone?

U ovom trenutku zapravo nije ni bitno. Ako ćemo situaciju gledati sa jedne sportske strane, prihvatit ćemo to da je pad kad-tad morao doći, a za one kojima nedostaje poniznosti i zahvalnosti, što sami vjerojatno ne primjećuju – tu je i ova priča o sretnom početku velikog niza prije osam godina. Sretnom kojeg je Zrinjski spretno iskoristio…

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba