Zrinjski se već dvije sezone ne bori za naslov, a mogla bi se ova konstatacija nategnuti i na tri – ako uključimo u niz i onu prvu sezonu poslije tri vezane titule – u kojoj je Sarajevo započelo svoj šampionski niz. Oko tog detalja, otkad traje šampionska apstinencija, mogli bismo diskutirati, ali i oko pitanja jesu li krivci za to isključivo Pod Bijelim brijegom, ili ih treba tražiti i na Koševu?

Zrinjski si je s tri vezane titule (2016., 2017., 2018.) priskrbio titulu rekordnog prvaka BiH, šesterostrukog prvaka BiH, ali na taj način je preuzeta i odgovornost – jer stečeni renome treba održavati, što trenutno nije slučaj. Trenutno, odnosno već par sezona. U prvoj sezoni nakon tri vezane titule Plemići su na kraju ostali par koraka iza Bordo tima, ali bila je to ipak kontrolirana kampanja premijerligaša s Koševa, koji je trebao žestoko kiksati da Mostarcima dozvoli četvrto uzastopno slavlje – a to se, kao što svi znamo, nije dogodilo. Sezonu nakon toga, Zrinjski se čupao, sa pete pozicije na pola sezone do treće na kraju, a nakon ove jeseni – opet je nisko, na šestom mjestu. Pokazatelj stagnacije ili nespretan splet okolnosti?

Iskusna pojačanja

Da je Uprava i na počeku sezone bila vrijedna – nitko ne može osporiti. Kako to Pod Bijelim brijegom obično biva, promet je u oba smjera bio gust, no je li se dovoljno kvalitetno trgovalo?
Među najzvučnijim pojačanjima istaknuli su se navijačima dobro poznati Ognjen Todorović, zatim Ivan Enin, Josip Ivančić, Filip Arežina, Almir Bekić, Dinko Trebotić te na nekom drugom kraju zanimljivosti ove liste i Anes Mašić. Bilo je još podosta novih imena, ali ova su bila pod lupom – jer sve su to bili iskusni igrači od kojih kao takvih dosta očekivalo, a svi dosta – nisu dali. Dvadesetogodišnji Mašić je s druge strane stigao u zadnji tren, vraćen je s posudbe u GOŠK-u, i odmah je na startu prvenstva dokazao da će biti pojačanje. I bio je, a donekle kao mlad igrač i nije morao biti.

Ukratko, Zrinjski se ciljano pojačao mahom iskusnijim igračima, a kako su takvi već bili nositelji igre prošle sezone – Mladen Žižović je na ruke dobio vrlo iskusan, ali ne tako poletan tim. Mnogi su cijelo vrijeme, bez obzira na ovosezonske uspone i padove, isticali kako je kvaliteta tu, kako je samo treba opet otključati, ali prikazane partije, zabilježeni rezultati sada i to dovode u pitanje. Zar se tako gadno pogriješilo?

Trend 'igre na sigurno'

Vratimo li se čitavu sezonu unatrag, dakle na početak kampanje 2019/20., dobit ćemo odgovor i na pitanje je li možda riječ o trendu 'igre na sigurno' kada su u pitanju pojačanja. I da, Zrinjski zaista ni tada nije riskirao – i tada su u kadar vraćene iskusnjare Nemanja Bilbija, Miloš Filipović, Ivan Lendrić, a našao se među tim provjerenim ofenzicima i mjesta za relativno mladog Irfana Hadžića, tada u ulozi koji je na početku sezone imao Mašić. Bilbija je opet, po tko zna koji put, dokazao kvalitetu i konstantno vukao Zrinjski na svim frontama, kao što to radi i ove sezone. Filipović je povremeno imao bljeskove koji su podsjetili na njegove najbolje dane, Lendrić se nije snašao, dok Hadžić jeste, ali je vrlo brzo prodan, odmah po završetku sjajne europske kampanje u kojoj je izbačen Utrecht.
Na stranu to što je možda bilo i teško pronaći ime koje će se u dresu s lentom razvijati, a usput oživjeti ekipu, u nju ubrizgati svježu krv, ali činjenica je da se Zrinjski s pojačanjima, onim najvažnijim, već par sezona fokusira na provjereno, neki će reći i istrošeno. Jasno je da se rezultat neće tražiti s imenima koja tek trebaju postati netko i nešto, da oni ne mogu činiti kostur ekipe, ali iz ove perspektive – trebalo je pokušati pod svoje okrilje uzeti par takvih igrača… pa što bude. I ovdje ima druga strana medalje koja kaže da Zrinjski stalno, slučaj je to i sada, pod ugovorom ima mladih igrača koji se razvijaju, ali ne takvog tipa da bi trenutno pomogli u procesu pomlađivanja. A to se traži. To Zrinjskom treba.

Faktor trener

I za kraj – o treneru… koji nije isključivi krivac, ali je kao i uvijek odgovoran za rezultate. Trener, a sada je to Mladen Žižović, može utjecati na to kako ekipa izgleda na terenu, itekako može, a Zrinjski je pod Žižovićem igrao na mahove. U početku je šef struke dosta mijenjao, zapravo jako puno, da bi nakon toga ustalio momčad, ali onda je na vidjelo izašla i njegova nespremnost da previše riskira. Imao je igrače koje je imao i zapravo mu se samo po sebi kazalo tko treba, a tko ne treba igrati. Je li pogriješio što je kako je sezona odmicala mijenjao samo sustav (Zrinjski jedno vrijeme igrao s rombom u sredini), što nije bio maštovitiji po pozicijama? Moguće. Mada – opet možemo povući i pitanje alternative po pozicijama. Nekako se čini da je Žižović upao u začarani krug iz kojeg će se teško izvući - ukoliko Uprava ove zime ne povuče par poteza po pitanju kvalitativnog osvježavanja momčadi, ali i pod uvjetom da Žižović dočeka proljeće Pod Bijelim brijegom.

Sve ovo napisano nikako ne podrazumijeva kako je sva krivica za trenutni izgled tabele sva Pod Bijelim brijegom, jer Sarajevo je drugu šampionsku sezonu zaredom drastično napredovalo. Ali u međuprostor su uskočile neke druge ekipe i to je loše po pitanju vraćanja Zrinjskog gore, natrag u borbu za naslov. Tu Zrinjski gubi vrijeme u nekom hvatanju novog zamaha i baš zato treba preuzeti više rizika i promijeniti, preinačiti filozofiju građenja tima.

Piše: Slaven Nikšić
desk@dnevni-list.ba